Posvećena kulturi, prosvjeti i športu

U utorak, 20. veljače ove godine, umrla je nakon kratke i teške bolesti Ksenija Zbožil, dva desetljeća pročelnica u Upravi Osječko-baranjske županije, u

Odjelu za prosvjetu, kulturu, šport i tehničku kulturu, djelujući u njemu od ustrojenja županija 1992. sve do umirovljenja 2013. godine. Sjetit će se oni koji se žele sjetiti, a podsjetit ću one koji su skloni zaboravu, da je to bilo izazovno i turbulentno vrijeme obnove nakon Domovinskog rata, kada je izgrađeno 70 novih školskih objekata i utrošeno, zajedno s obnovom ostalih, milijardu kuna, najviše u ratom zahvaćenim županijama, pa i u Hrvatskoj, kada je osim radnih napora trebao i nesebičan domovinski zanos, koji je u mnogima brzo ishlapio. Za vrijeme svog mandata "bdjela" je nad stotinjak osnovnih i srednjih škola, desecima kulturnih ustanova i športskih organizacija.

Iako su ovo impozantni podaci, oni su tek okvir slike koju ispunjava Ksenijina dugogodišnja stvaralačka i neiscrpna radna energija. Bila je pravnik po struci, ali je znalački, suvereno i autoritativno rješavala probleme školstva, kulture, športa i tehničke kulture sa suradnicima u Uredu, s ravnateljima škola, s dragocjenim D.

Brunčićem, dugogodišnjim tajnikom Županije, s nekoliko župana… U vrijeme najintenzivnijeg djelovanja plodonosno je surađivala i sa Zdenkom Buljan, pročelnicom srodnog ureda u Vukovarsko-srijemskoj županiji te s prof. Liljom Vokić, ministricom prosvjete i športa u Vladi RH (1994. - 1998.), na čija su vrata mnogi kucali, ali njoj su uvijek bila otvorena. Ljilja Vokić nesebično nam je pomagala u vrijeme kada nam je pomoć bila najpotrebnija.

Znatan doprinos dala je Ksenija Zbožil i kao voditeljica Povjerenstva za mirnu reintegraciju hrvatskog Podunavlja u ustavnopravi poredak RH, u djelatnosti prosvjete i kulture, u procesu koji je trajao od 1996. do 1998. godine. Na jednom od brojnih sastanaka na kojima sam i ja bio, potpisao sam se na listiću sudionika - ćirilicom. Zgužvala je taj papir, tada sam se potpisao - latinicom. Nevažno? Pa i nije. Nije bila nacionalist, ali bila je nacionalno svjesna u vrijeme kada to, ni tada ni danas, mnogi nisu bili. Toga se detalja prisjećam jer je puna tri desetljeća poslije, uz mnogo otpora, usvojen u Saboru Zakon o hrvatskom jeziku.

Neka joj je laka hrvatska zemlja, koju je toliko voljela. Stjepan Tomaš ■