RAT S TRI POBJEDNIKA: Interesi su različiti, puno je igrača...
⬤ Nakon svega, dolazimo do ključnog pitanja ovog rata ili specijalne vojne operacije: Tko zapravo pobjeđuje? Taj dio analize počinjem iskrenim poštovanjem prema stotinama tisuća žrtava s obje strane tog sukoba.
Prvi pobjednik je nesumnjivo Ukrajina. Bez obzira na to što je izgubila znatan teritorij, ljude i pretrpjela golemu materijalnu štetu, ta je zemlja nadljudskim naporima definitivno osigurala svoju budućnost, bilo da ona bude teritorijalno cjelovita, bilo u izvjesnijoj manjoj formi. Bez obzira na to koliko daleko ide ruski napad, ma koliko daleko dosezali njihovi tenkovi, Ukrajina i ukrajinski narod uvijek će postojati. Točno je da bez Zapada ne bi mogli toliko dugo izdržati, ali je također točno da su žrtve na fronti i dalje isključivo ukrajinske. Da, istina je da su neki od njih prisilno mobilizirani, ali sigurno ne svi. Tako je ukrajinski narod u ovom ratu pokazao državotvorni kapacitet od kojeg će buduće generacije imati što naučiti.
Rusija je još veći pobjednik u bitci koju vodi s cijelim svijetom. Moskva i Putin su pokazali i dokazali da ni pod najtežim teretom ne savijaju leđa i ostvarili su veliki vojni, ekonomski, a donekle i propagandni trijumf. Nakon događaja u Siriji, a posebno nakon ovog u Ukrajini vratili su reputaciju Sovjetskog Saveza, da su sposobni ne samo voditi specijalne ratove sa SAD-OM nego i da ga pobijede. Danas i u Africi i u Latinskoj Americi Rusiju poziva pojedinačno svaka država ili mala oružana formacija koja se usudila suprotstaviti hegemoniji Sjedinjenih Država. Dodatno, ekonomske veze s Kinom i Indijom nikada nisu bile na tako visokoj razini, što znači da je Kremlj ne samo uspio zaobići zapadnu blokadu (sankcije) nego i da od nje profitira. Sve to čini Kremlj činjenicom u svjetskoj geopolitici koja će imati još višu cijenu kada se pojačaju izvjesni sukobi Washingtona i Pekinga. Dakle, bez obzira na to što je sadašnja Rusija samo sjena slave SSSR-A i carske Rusije, ona je ipak dovoljno tvrd orah, koji zapadnjaci, po svemu sudeći, ne mogu slomiti ni nakon stotina godina neuspješnih pokušaja.
I naravno, najveći pobjednik u ovom ratu je SAD, koji je uspio jednim udarcem ubiti dvije muhe - zaratiti dvije najveće slavenske i pravoslavne zemlje na svijetu. Šteta je s tog aspekta nenadoknadiva. Kao što Srbija nikada više neće imati utjecaja na Zagreb i Sarajevo, tako ni Rusija neće imati utjecaja na Ukrajinu. To ne samo što je nanijelo štetu bilateralnim odnosima dviju država nego je i slomilo koncept panslavizma u njegovoj teorijskoj najgušćoj točki. Ono što će ostati od Ukrajine (a velik dio će svakako ostati) ili će potpuno ići k crkvenom ujedinjenju s Vatikanom (Unijati) ili će, što je još strašnije, pokušati uz pomoć Grčke osporiti prevlast Moskovske patrijarhije u pravoslavnom slavenskom svijetu. SAD je i ekonomski pobjednik, jer je uspio energetski ograničiti Njemačku i, štoviše, kao alternativu, gotovo nasilno im prodaje svoj komprimirani plin po cijeni mnogo višoj od one koju su plaćali za ruski plin. Dodatno, uspjeli su gurnuti Finsku i Švedsku u NATO na mala vrata, plus potpuno militarizirati Poljsku i Litvu kao sljedeći obrambeni prsten. Osim toga, vjerojatno su našli priliku da se u bliskoj budućnosti direktno umiješaju u Moldaviju i Gruziju.
Jedina slabost te njihove potencijalno blistave pobjede može biti činjenica da, u poker-terminima, igraju sa svim čipovima u jednoj ruci. Kao što se trenutno 10-milijunski Izrael bori da strahom pacificira stotine milijuna Arapa, 300-milijunski SAD želi strahom držati pokornim ostalih sedam milijardi ljudi na svijetu. Reputacija Izraela na međunarodnoj razini opala je zbog ubijanja 21.000 Palestinaca, ranjavanja više od 50.000 njih i uništavanja velikog dijela Pojasa Gaze. Doktrina o izraelskoj vojsci kao o golemoj sili propada, a ako se to dogodi i s amaričkom snagom i moći, onda to može dugoročno biti opasno za SAD.
Ako Rusija zaista nastavi biti tvrda kao do sada, svaki poraz u svakom zaraćenom selu na periferiji bivšeg SSSR-A doživljavat će se kao direktan poraz SAD-A, što je samo po sebi katastrofa, jer oni samo strahom i mitom o nepobjedivosti vladaju svijetom svih ovih godina. Ako nestane postojećeg mita i straha, Washington će pasti u ruke “barbara” puno brže nego što je Rim pao u ruke Vizigota.