Tanja i Valentin Horvatek udomitelji

Mališanima smo dali dom, ljubav i sigurnost, zbog njih možemo biti roditelji

Udomiteljstvo? Hm... Ne bih rekla ni poziv ni pomoć, nego ljubav. Život s udomljenom djecom sa sobom nosi iste one situacije koje proživljavate i s vlastitom djecom, događaju se i neki manji problemi i nesuglasice, no riječ je o djeci. Poseban je, prekrasan osjećaj gledati ih kako rastu, vidjeti kako se vaša ljubav, trud i vrijeme koje ste im posvetili pozitivno odražavaju na njih.

Šestero djece

Tako Tanja Horvatek iz Ivanovca opisuje život s djecom koju su udomili ona i suprug Valentin. U obiteljskoj su kući svili gnijezdo od ljubavi i zajedništva, u koje su primili šestero djece bez odgovarajuće roditeljske skrbi. Jedno od njih uspjeli su i posvojiti prije dvije i pol godine, a posljednja je, i to prije nekoliko dana, u njihov dom stigla beba od tek mjesec i pol dana.

Dok ju drži u naručju, Tanja Horvatek otkriva nam kada se i zašto sa suprugom odlučila posvetiti udomiteljstvu, obliku skrbi izvan vlastite obitelji kojim se korisniku (u ovom slučaju djetetu, no postoji i udomiteljstvo za odrasle osobe, nap. a. ) osigurava smještaj i skrb u udomiteljskoj obitelji, a za kojim u sustavu socijalne skrbi postoji velika potreba. Djeca koja se smještaju u udomiteljske obitelji najčešće su bez odgovarajuće roditeljske skrbi - djeca bez roditelja, djeca koju roditelji zanemaruju ili zlorabe roditeljske dužnosti, djeca žrtve obiteljskog nasilja, djeca s teškoćama u razvoju.

Već sedam godina

“Mi nismo tipični udomitelji, ne bavimo se udomiteljstvom, ono nam nije zanimanje, oboje smo u radnom odnosu, imamo svoje poslove, a na udomiteljstvo nas je potaknula nemogućnost da imamo vlastitu djecu. U početku nismo razmišljali o udomiteljstvu niti smo znali što sve ono podrazumijeva, nego smo razmišljali o posvajanju, no kako je ta procedura kod nas i komplicirana i dugotrajna, ipak smo se okrenuli udomiteljstvu. Razmišljali smo: 'Puno je djece o kojoj se nitko ne brine, a nama treba dijete, hajdemo udomiti jedno i pružiti mu obitelj, a ono nama roditeljstvo.' Željeli smo jedno dijete, no ipak smo udomili dvoje, a danas ih imamo šestero", otvoreno govori udomiteljica.

Nju i supruga ne obeshrabrije činjenica da djeca koju su udomili, a uz koju su se neizbježno emocionalno vezali, u jednom trenutku mogu napustiti njihov dom. Naime, smještaj djeteta u udomiteljsku obitelj smatra se privremenim, a tijekom tog smještaja roditelji djece dobivaju podršku s ciljem da steknu uvjete i preuzmu skrb o svojem djetetu. U nekim je slučajevima taj proces uspješan i dijete se može vratiti u obitelj, u suprotnom mogu se steći uvjeti za posvajanje djeteta. U oba slučaja prestaje smještaj djeteta u udomiteljskoj obitelji. “Kada se čovjek ovoga prihvati, mora biti spreman na to da djeca kako su došla, tako mogu i otići, no mi smo bili spremni na tu mogućnost, jer zaista smo jako željeli dijete, iza nas je bilo desetak godina neuspjeha i razočaranja u nastojanju da posvojimo jedno, i bili smo spremni dati naš maksimum u toj ulozi, pa makar djeca ostala kod nas šest mjeseci, godinu ili pet. Sva djeca koja su došla k nama još su tu, a ako nas i napuste, uvijek će nas ispunjavati misao da smo im u teškim trenutcima života pružili ljubav i dom kakav zaslužuje svako dijete", ističe Tanja.

Smještaj u udomiteljskim obiteljima osigurava se za djecu od najranije dobi (za neku djecu potrebno je osigurati smještaj već od samog rođenja, kao što je to s bebom koja je stigla u Tanjin i Valentinov dom) do završetka redovitog školovanja, a najduže do 26. godine. Udomiteljskoj se obitelji može izdati dozvola za obavljanje udomiteljstva za smještaj do troje djece, a za udomitelja koji je samac dozvola se izdaje za najviše dvoje djece. Ako je potrebno smjestiti veći broj djece, koja su braća i sestre, moguć je smještaj i više od troje djece u udomiteljsku obitelj postoje li uvjeti i ako su udomitelji zainteresirani. Tanja i Valentin žive potonji slučaj, njihov dom danas ispunjava radost šestero mališana. Najstarijih troje (dva brata i sestra) stiglo je prije sedam godina, stoga smo Tanju upitali kako je tekla njihova prilagodba i kako se općenito nose s izazovima koje donosi odgoj djece koja dolaze iz obitelji koje im nisu znale pružiti sve ono što je djeci potrebno.

“Rekla bih da su ljubav i želja da im pomognemo ključne. Kakav god se problem javio, koliko god bilo teško, uvijek se nekako snađeš. Ponekad se i sama sebi čudim što sve uspijevamo. Da je lagano, nije. Kada si biološki roditelj, imaš taj neki period pripreme i prilagođavanja, od trudnoće, porođaja, prvih djetetovih mjeseci itd., a nama je praktično odjednom na vrata stiglo troje djece, od sedam i pol, pet i pol i tri godine. Ne moram ni reći, život nam se promijenio iz temelja, u jednom smo danu dobili školsko, predškolsko i malo dijete! S obzirom na to da dolaze iz obitelji u kojima nema normalnog odgoja, reda, pristojnog ponašanja i razvoja, potrebno im je posvetiti maksimalan trud i pažnju. Učenje nekih elementarnih obrazaca ponašanja koje inače usvjajaju već puno mlađa djeca, mi smo morali proći s djetetom od sedam i pol