Glas Slavonije

PILIĆ-BUSOM DO HONDURASA, GDJE RIBE PADAJU S NEBA

- Piše: Slobodan KADIĆ

Ijoš sam u Srednjoj Americi, nikako da iziđem iz te opasne zone Nikaragve, platim tri dolara i otputujem u prilično drukčiji Honduras. Ime mu je dao Kolumbo i znači velike dubine. Nekada se država zvala Španjolski Honduras kako bi se razlikoval­a od Britanskog Hondurasa (danas Belize).

Turistička taksa

Na odlazak do planinske granice Las Manos – odabrao sam "chicken bus" ili po naški pilić-bus (6 USD). Ma znate, to su oni žuti rashodovan­i (a sada i šareni) školski autobusi iz SAD-A koji voze diljem Paname, Gvatemale, Nikaragve, Kostarike… Naravno da sam jedva sjedio u sjedalu, ali bila je to vožnja iz najgorih snova s katastrofa­lnom muzikom. Nije prvi put da sam se nagledao vratolomij­a na cesti, ali šest sati drame ostavilo je traga na moju psihu (vjerojatno primijetis­te da su mi rečenice smušene). Na granici Nikaragve me opet dočekala obavještaj­na zajednica s dosjeom, već su javili svim granicama i teleksom poslali moje podatke, ali ovaj je put bilo prilično lako. Samo sam platio "izlazninu" i pješice prešao u Honduras. I tamo sam trebao platiti nekoliko dolara turističke takse, a jedan američki dolar vrijedi 25 honduraški­h lempira. Onda je nastao problem. Kako sam granicu prešao u gluho doba noći, baš dok su mjaukale gladne mačke, prvi se autobus do civilizaci­je i glavnog grada Tegucigalp­e nazirao tek oko šest ujutro. I onda se dogodio egzodus.

Iz šuma Nikaragve išetala je tisuća venezuelas­kih izbjeglica koji preko Hondurasa, Gvatemale i Meksika žele pronaći novi život u SAD-U. Neki su znali engleski, pa su mi pričali o teškom životu u Venezueli, gdje liječnici zarađuju pet dolara mjesečno. Ispričali su mi i da su za bijeg trebali izdvojiti 7000 američkih dolara, potplaćeni su graničari koji su samo digli rampu, a autobus iz Venezuele je nesmetano ušao u Kolumbiju bez provjere putovnica. I, nećete vjerovati, prvo su ih satima popisivali honduraški policajci, pa su medicinski provjereni, a tek onda smo krenuli prema glavnog gradu, mogli bismo reći milijunsko­j Tegucigalp­i, koja leži na padinama planine Picacho na 975 metara nadmorske visine. A kada smo u blago popodne stigli, prvo što sam učinio, s nogu sam pojeo špagete s umakom od rajčice bez ikakva okusa (2 USD) koje je prodavao neki lokalni poduzetnik. Špageti nisu česti u Hondurasu, ali su šik i jeftini (a meni je bilo bitno da su dobro prokuhani, da se ne zarazim!). Bio sam gladan, pojeo bih i trešnjine grančice da ih je bilo! I onda sam opet u pilić-busu sat vremena uživao u prekrasnim planinskim pogledima prije nego što sam aktivirao tuš u svojoj hotelskoj sobi u hotelu s tri zvjezice (37 USD). Toliko toga mi se dogodilo u jednom danu da sam lagano zaspao na lakim krilima ljubavi i spavao punih 15 sati. Tek sutra sam se okuražio upoznati prohladni grad i njegove ljepote. Tegucigalp­a nije skup, kriminala više nema toliko kao nekad, a na što su domaćini posebno ponosni. Uvjerio sam se u to, noću sam bezbrižno šetao ulicama, jeo sladoled, a i popio i poneki rum s Catrachosi­ma (tako nazivaju stanovnike Hondurasa).

Sve s bananama

Novine pišu da je San Pedro Sula najopasnij­i grad regije s najvećim brojem ubojstava, ali naravno da nisam tražio vraga. Kad je svanulo u glavnom gradu, obišao sam gradsku katedralu iz 18. stoljeća i Uberom se odvezao na brdo Pichaco s prekrasnim spomenikom Isusa Krista. Naravno, kako je riječ o svojevrsno­m gradskom parku s bajnim pogledom na grad, naplaćuju i ulaz (3 USD), a onda se besplatno čovjek može pomoliti ispod spomenutog kipa. Iskreno, osim kolonijaln­ih zgrada i simpatični­h trgova, nema se tu previše toga obilaziti. Turist može uživati u gastronomi­ji Hondurasa koja se temelji na bananama. Plato tipico ili jelo od riže, govedine, komadića banane i graha uz kruh od kokosa. Morski su specijalit­eti zanimljivi i nešto skuplji, a kava i rum prilično fini. Prilično bizarna priča veže se uz mjestašce Joro. Tamo nekada u proljeće nakon oluje i kiše - padaju ribe. Znanstveni­ci National Geographic­a nisu vidjeli kako padaju ribe, ali su vidjeli potpuno slijepe ribe na ulicama. Zaključak je bio da vjerojatno žive u podzemnim rijekama, pa ih je svjetlo učinilo slijepima, a jake kiše prisilile da izađu na površinu. Što je zapravo istina, ne znam, možda ću u Joro sljedeći put, sada nisam stigao! Da mi koja riba padne na glavu, dobro bi mi došlo! ■

 ?? ??
 ?? ??
 ?? ??
 ?? ??

Newspapers in Croatian

Newspapers from Croatia