Naš novi izbornik u karijeri je učio i od jednog Osječanina

Slavko Bambir, ugledni znanstvenik i doktor veterine, bio je priznati i poznati rukometni trener na Islandu

čuli kako planira studirati veterinu. Zbog toga razloga Osijek je zamijenio Zagrebom, gdje je nastavio igrati rukomet, sa Zagrebom je 1962., 1963. i 1965. godine bio prvak Jugoslavije. Diplomirao je i poslije doktorirao veterinu, a usporedno je gradio i trenersku karijeru. Bio je trener Zagreba, Celja te rukometašica Trešnjevke. Zbog želje da paralelno gura znanstvenu i sportsku karijeru završio je na Islandu.

- Bio sam na jednom projektu u Engleskoj s četiri profesora, a imao sam pravo na godinu dana specijalizacije. Predložio sam Ivanu Snoju da mi pronađe i neki klub ili reprezentaciju koju bih mogao voditi. Postojala je opcija vođenja reprezentacije SAD-A, koja se pripremala za Olimpijske igre u Seoulu, a zapravo sam trebao napraviti selekciju od košarkaša. Druga je opcija bila vođenje švicarskog Grasshopera, a treća islandske ženske reprezetnacije. Prihvatio sam švicarski Grasshoper, a onda sam mjesto ustupio Vladi Stenzelu jer je njemu tada propao neki posao u Njemačkoj, a osim trenerskog posla nije imao drugi. Ja sam ipak želio razvijati i znanstvenu karijeru, pa je odlično ispalo. Specijalizirao sam patologiju, pa sam na Islandu radio na Institutu za patologiju u sklopu Medicinskog fakulteta.

Počasni konzul

Preuzeo je prvo islandsku žensku rukometnu reprezentaciju. Poslije je s juniorskom vrstom ostvario prvi veliki uspjeh, treće mjesto na SP-U 1993. U toj reprezentaciji igrao je i tada 20-godišnji Dagur Sigurdsson, kojeg je Bambir vodio i u islandskom Valuru, gdje je bio trener, a današnji izbornik Hrvatske započeo karijeru. Kroz rad u klubovima gotovo da nije bilo poslije poznatog islandskog rukometaša kojeg ovaj iznimni znanstvenik i trener nije vodio. Između ostaloga i brojne igrače koji su 2008. u Pekingu osvojili srebrnu olimpijsku medalju.

Za Bambira mnogi Islanđani kažu da je otac njihova modernog rukometa

Trenersku karijeru okončao je 2006. godine, kada se kao umirovljenik odlučio vratiti u Hrvatsku. Znao je posjećivati i Osijek, družiti se s prijateljima rukometašima, gimnazijalcima, ali i onima s kojima je surađivao tijekom znanstvene karijere, žaleći što ga se vodeći ljudi grada i sportske zajednice nisu, u određenim prigodnim trenucima, češće sjetili. Zato ga je Republika Hrvatska imenovala počasnim konzulom na Islandu. Nažalost, preminuo je u Zagrebu u lipnju prošle godine u 84. godini. ■