DAVOR GJENERO

Nema ničeg neobičnog u tome da je razdoblje na kraju parlamentarnog mandata u nekoj demokratskoj državi obilježeno povećanom napetošću između dva ključna politička bloka, onog koji želi i u sljedećem razdoblju održati parlamentarnu većinu i onog koji bi nakon izbora htio status manjine zamijeniti za većinski, dakle vladajući položaj. Ono što, međutim, razlikuje hrvatsku situaciju od onoga što se događa u konsolidiranim demokracijama je ono što stranke rade dok su u manjini, u opoziciji, dok ne obnašaju vlast - kaže Davor Gjenero, politički komentator i analitičar s Krka, te dodaje:

- Stranke su organizacije koje nastupajući na izborima žele osvojiti vlast ili utjecaj na vlast. Na osnovi izbornih rezultata stranke nakon izbora "izgrađuju državu", jer svoje predstavnike "ugrađuju" u državne institucije. Budući da se institucije grade sukladno izborim rezultatima, tim se procesom legitimira vlast. Zato je jedan od ključnih poslova političkih stranaka obrazovanje i promicanje ljudi koji imaju talent za upravljanje javnim poslovima. U konsolidiranim demokracijama politički život je profesionaliziran, ne u tom smislu da ljudi ostvaruju beriva i žive od politike, nego da političku djelatnost shvaćaju kao poziv, da se stalno obrazuju i da uče upravljati javnim poslovima. U demokratskim su strankama odjeli koji se bave ljudskim kapitalom najveći i najvažniji, a ozbiljne stranke imaju formaliziran sustav obrazovanja, koji moraju proći svi oni koji žele biti kandidati stranke na svim razinama vlasti. Unaprijed je jasno kakve kompetencije morate imati da biste mogli kandidirati za političku dužnost u stranci ili očekivati da budete stranački kandidat na izborima, od lokalne samouprave, pa do središnje državne vlasti, ili europskih institucija.

POVIŠENE NAPETOSTI

▼ Kod nas u tom kontekstu kod oporbenih stranaka situacija i nije baš za pohvalu... Zašto je tome tako?

- U opoziciji stranke s jedne strane pripremaju timove s kojima će preuzeti vlast, a s druge kreiraju javne politike koje žele provoditi ako se nađu u poziciji da nakon izbora uspostave većinu ili sudjeluju u toj većini. Politički sukobi, kampanja, žestoka politička retorika, u konsolidiranim demokracijama nisu sami sebi svrha, nego služe tome da privuku interes potencijalnih birača za set javnih politika koje stranka priprema, a tvrdom retorikom kandidati za visoke pozicije u budućoj mogućoj izvršnoj vlasti pokušavaju privući pozornost i na sebe osobno, osim na stranku i njezine pakete javnih politika.

Nažalost, u Hrvatskoj je postalo uobičajeno da je razdoblje u opoziciji svojevrsna dokolica, da se u tom razdoblju opozicijske stranke ne pripremaju ozbiljno za preuzimanje vlasti, da ne rade na ozbiljnim paketima javnih politika, a stranke pritom ne brinu ni o produbljivanju svojih "kadrovskih bazena", ne bave se regrutiranjem talenata za upravljanje javnim politikama, ne brinu se o njihovu obrazovanju i napredovanju u stranačkoj hijerarhiji. Stranke, zato, iz izbornog ciklusa u izborni ciklus sve više nazaduju, a njihova ponuda "talenata" iz ciklusa u ciklus sve je lošija. U takvim uvjetima doista nema ničega osim povišene napetosti, zapaljive retorike, jer stranke nisu četiri godine radile praktički ništa da bi u predizbornom razdoblju biračima predstavile doista novu ponudu za sljedeće četverogodišnje razdoblje. ▼ Koliko povišeni predizborni tonovi izmiču kontroli, napose kod oporbe, ako uzmemo u obzir nedavni skup ljevice na Markovu trgu u Zagrebu?

- U politici uvijek ima emocija i iracionalnoga. Afektivno u politici legitimno služi tome da se svoje birače mobilizira, da ih se potakne na to da iziđu na izbore. Međutim, osim afektivnoga, mora postojati i racionalni aspekt vezan uz politički izbor. Birači moraju znati koje su tu politike koje netko namjerava provoditi i kakav je njihov interes da podrže upravo tu, a ne neku drugu političku opciju. Birači moraju znati i to tko su ljudi koji će voditi te javne politike. Iako iz francuske političke tradicije baštinimo načelo inkopatibilnosti u članstvu u predstavničkoj i izvršnoj vlasti, dakle načelo da nitko istovremeno ne može biti i član parlamenta i kolektivnog tijela izvršne vlasti (za razliku od izvornog modela parlamentarne vlade, onog britanskog, u kojem nitko tko nije član parlamenta i ne može biti dio izvršne vlasti na državnoj razini) ipak je uobičajeno da budući ministri uglavnom prolaze filtar "izlaganja vlastite kože" na izborima.

Kad nemate definiranje javne politike, kad nemate timove ljudi u stranci koji se sustavno bave analizom javnih politika i kreiranjem političkih alternativa, kad nemate definirane ljude koji bi, ako osvojite vlast, preuzeli dužnosti u toj vlasti, onda jedino oruđe za pridobivanje potpore može biti u sferi afektivnoga. Tada je kampanja isključivo negativna kampanja, a rješenja koja se nude su jednostavna, populistička, bez stvarnog sadržaja. Politički diskurs se svodi na kritiku korupcije. Iako je činjenica da je u Hrvatskoj korupcija sistemski problem, ona se ne može suzbiti niti riješiti pukom smjenom vlasti, nego jasnim politikama, koje moraju biti fokusirane na nultu toleranciju prema korupciji. Korupcija nije problem samo jedne stranke ili jednog svjetonazora, ali politička retorika opozicije je na to pokušava svesti. Taj tip negativne kampanje, taj tip isključivosti i shematskog pristupa, dijeli društvo i izaziva društvene napetosti.

OD CENTRA NADESNO

▼ Zašto je većina hrvatske i lijeve i desne oporbe takva kakva jest, jesu li njihove taktike opravdane i mogu li postići neki opipljiviji izborni rezultat? Drugim riječima, je li pametno predizbornu retoriku uperenu protiv HDZ-A ponajviše svoditi na brutalni vokabular, pa i nekontroliranu mržnju?

- Kad se ne bavite kreiranjem alternativnih javnih politika, kad ne stvarate garniture ljudi koje mogu upravljati javnim poslovima, ništa drugo osim tvrde retorike i neprijateljstva prema vladajućoj strukturi vam i ne preostaje. Za razliku od nekih ranijih vremena, kad su ključne opozicijske stranke okupljale relevantan broj ljudi koji razumiju javne poslove, koji znaju što je država i koji znaju upravljati javnim poslovima, danas su kadrovski bazeni silno plitki. Opozicijske stranke su, paradoksalno, prije nego što je Hrvatska postala članicom EU-A, kudikamo više sudjelovale u političkom životu europskih političkih frakcija, i osim domaćih politika, bavile su se i europskim politikama i razumjele su ključne globalne izazove. Kad su nastajale velike predizborne koalicije, poput one za izbore 2000., postojala je sinergija među koalicijskim strankama i zajednički pogled na ključne i unutarnje i vanjske političke procese.

Osim što su ključne stranke izgubile ljudski kapital, izgubile su i fokus u međunarodnim odnosima. Čak i kad, na primjer, u Europskom parlamentu imaju nekog aktera koji je relevantan sudionik u kreiranju europskih politika (kao što je to na primjer Tonino Picula među europskim socijaldemokratima), njegov utjecaj na procese u matičnoj stranci je silno potisnut.

▼ U tom i takvom predizbornom sučeljavanju i sukobljavanja oporbe i vladajućih, može li se pretpostaviti da će i HDZ i Plenković pojačati žestinu svoje retorike? I na kojem bi to planu moglo biti, ideološkom, uz isticanje nesumnjivih zasluga za ekonomsku stabilnost zemlje, između ostalog. Hoće li HDZ ipak skrenuti od centra više prema desno...?

- I racionalni političari prisiljeni su u političkoj areni u kojoj dominira iracionalni diskurs igrati na kartu afektivnoga. Osim toga, jedino važno što se dogodilo na prosvjedima lijeve i liberalne opozicije, protiv zakonito provedenog izbora novog glavnog državnog odvjetnika, bilo je stvaranje svojevrsnog "firewalla" u liberalno demokratskom polju prema budućoj suradnji s potencijalnom trećom administracijom Andreja Plenkovića. Arhitektura obiju dosadašnjih administracija premijera Plenkovića zasnivala se na suradnji HDZ-A kao stranke umjerenog desnog centra, s liberalno-demokratskim strankama i manjinskim zastupnicima. Ako se gradi brana prema mogućnosti nastavka takve suradnje, onda je sasvim logično da HDZ mora tražiti nove političke partnere u političkom polju na koje se u mandatu Andreja Plenkovića ta stranka nije oslanjala, u polju desno od onoga što ga u parlamentarnoj areni zauzima HDZ. Blago zaoštravanje "desnih tonova" u Hdz-ovoj retorici u takvim je okolnostima ciljno racionalno ponašanje.

MEDIJSKI STANDARDI

▼ I na kraju da se malo dotaknemo i medija, u kojima predizbornog senzacionalizma, žutila i crnila ne manjka. Mogu li i u kojoj mjeri mediji svojim propagandnim udjelom u izborima pridonijeti većim šansama za pobjedu nekoj od političkih opcija...?

- Ključan problem hrvatskih medija nije njihova svjetonazorska pozicija ili sklonost nekoj od političkih opcija, odnosno antagonistički odnos prema drugoj. Problem je hrvatskih medija snižavanje profesionalnih standarda, sklonost trivijalnosti, otvaranje prostora irelevantnim političkim opcijama, koje ne otvaraju važna politička pitanja i ne okupljaju relevantno biračko tijelo. Već godinama je regulativa koja se bavi ulogom i obvezama javnih medija u vrijeme predizborne kampanje loša, već dugo loše praćenje kampanje povećava političku rezignaciju i utječe na smanjivanje odziva birača na izbore.

Stranke se ne bave sustavno promicanjem svojih svjetonazora i političkih filozofija, a mediji za ozbiljnu svjetonazorsku raspravu nemaju interesa ni u razdoblju između dva izborna ciklusa, ni u predizbornom razdoblju. U kampanji, pak, nije moguće nadoknaditi to što su stranke propustile u cijelom izbornom ciklusu napraviti na popularizaciji svojih temeljnih vrijednosti i političkih stavova, od konzervativnih i demokršćanskih, preko liberalno demokratskih, do ekologističkih ili socijaldemokratskih. (D.J.) ■