AGRESIVNA KOMUNIKACIJA PRELAZI SVE GRANICE
Uhrvatskom medijskom prostoru subjekti tradicionalnih medija (tisak, portali, radio i TV kanali) prezentiraju se često onom krilaticom "neovisni i objektivni mediji", a povijest tradicionalnih medija nam govori da nikad nisu postojali neovisni ni objektivni mediji: uvijek ovise o volji vlasnika medija i/ili dominantnog izvora financiranja, a nitko nije nikad objektivan, kamoli mediji koji slijede unaprijed određenu uredničku politiku - kaže Nikica Kolar, doktorand na Fakultetu političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu, to dodaje: - Kod nas je problem što se mediji otvoreno ne svrstaju uz određenu ideologiju, a prakticiraju je, nego zbog premalenog tržišta pokušavaju igrati marketinški igrokaz da su baš oni "objektivni" i "neovisni", dajući u malim dozama ideološki različitim političkim akterima dio medijskog prostora, da bi obuhvatili što više čitatelja, slušatelja i gledatelja. Kad bi se mediji ideološki autali, paradoksalno, stekli bi više povjerenja među publikom, jer bi se znalo tko je na kojoj poziciji, a ne da se dogode proturječne situacije, kao privatne televizijske kuće N1 i Novatv koje se diče neovisnošću i objektivnošću, a ne mogu plasirati vijesti o referendumu protiv privatizacije Lungomare koju vrši vlasnik tih medija. Veći je problem HRT kao javni servis koji svi financiramo, a prezentira informativni program kao propagandu sadašnje vlasti. U tom smislu sve manje gledljiva Hrt-ova politička emisija "Otvoreno" može se komotno preimenovati u "Zatvoreno"!
▼ Prelazi li ovodobna agresivna populistička retorika granice i pretvara se u ekstremne izljeve svakojakih ideja, uključujući i mržnju?
- Slažem se da prelazi granice, i to najbolje vidimo u slučaju saborskog zastupnika Marina Miletića, koji se služi vodećim društvenim medijima da širi ksenofobiju u javnosti protiv izbjeglica i stranih radnika. Ne možemo sa sigurnošću tvrditi da je Miletić uzrok i svakako nije jedini koji širi mržnju (prisjetimo se, nažalost, Pernara), ali nakon takvih objava u Zagrebu se povećao broj napada na radnike prodrijetlom iz Azije. Govor mržnje svakako ne bi smio biti dopustiv nakon iskustva nacizma i fašizma i taj dehumanizirajući diskurs je granica koju se ne smije prijeći. U doba društvenih medija, kad ta tehnologija omogućuje svakoj osobi da postane medij i da ima svoju publiku, i zbog čega postoje brojna paralelna društva u našem društvu za koja ne znamo (što dokazuje fenomen šoka da jedna "anonimus" Aleksandra Prijović rasproda pet Arena u Zagrebu!) i time neviđena hiperprodukcija medijskog sadržaja, komunikacijska taktika u privlačenju pažnje nužno postaje sastavljena od verbalnih ekscesa i memeova. Najefikasnije je uhvatiti medijsku pažnju
Doktorand Fakulteta političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu agresivnom, negativnom političkom retorikom i politkom straha. Što je Trump u proizvodnji uvreda na račun političkih protivnika u SAD-U, to je Milanović u Hrvatskoj. Što je Trump u širenju straha od dolaska imigranata, to Miletić čini u Hrvatskoj. Nemamo originalne političare, imamo obrade originala.
▼ Hrvatske političke stranke i društvene mreže, kakva je o tom pitanju situacija?
- Vodeće političke stranke, HDZ i SDP, bile su u zaostatku sa suvremenim tehnološkim mogućnostima političke komunikacije, poput Tiktoka i reelsa na Facebooku. Politički medijski prostor osuvremenile su prije svega mlađe stranke poput Možemo!, Radničke fronte i Mosta, ali ne zaboravimo da su kod nas demagozi Ivan Pernar i Mislav Kolakušić bili pioniri uspješnog kapitaliziranja društvenih medija, stvarajući izvan fokusa mainstream medija vojsku svojih birača. Tradicionalne stranke HDZ i SDP, da dospiju do prosječnog birača, nerijetko plasiraju bizarne medijske sadržaje na nove medijske platforme. SDP se medijski poslužio suicidalnim porukama socijalno depriviranih umirovljenika, što govori koliko znaju čemu služe društveni mediji. HDZ je, pak, u predizbornoj kampanji 2020. proizvodio tobože spontane videointervjue s hinjeno opuštenim premijerom i ministrima. Rezultat te medijske kampanje bila je masovna proizvodnja memeova na društvenim medijima s kojima su ljudi ismijavali HDZ. Od meme kulture više nema zaklona, pa su odnedavno SDP i HDZ ozbiljnije počeli koristiti te internetske alate kontranarativa poput memeova, reelsa, Tiktok videa... da uzvrate jedan drugom i pridobiju lajkove i shareove birača. No i dalje podosta kasne u korištenju tih alata za ostatkom društva...
▼ Zaključno, što se RH tiče, mogu li i u kojoj mjeri mediji svojim "propagandnim udjelom" u izborima pridonijeti većim šansama za pobjedu bilo oporbe bilo vladajućih?
- Mediji su važni, ali nisu presudni. Bez medija bilo koja politička opcija ne može izvojevati pobjedu na izborima, ali ne može ni samo stvaranjem vlastite slike u medijima (primjerice, saborska zastupnica Radničke fronte Katarina Peović redovito je u medijima, pa Radnička fronta ne postiže nimalo uspješan rezultat). U doba društvenih medija tradicionalni mediji gube dio svoje moći u oblikovanju javnog mnijenja u korist novih medija. Međutim, politika, kao borba za moć, ostaje istom i nju se mora voditi najprije na teorijskom planu jasnog političkog programa i funkcionalne organizacije. Bez dobre teorije nema funkcionalne organizacije, a bez takve organizacije neće se nikad pridobiti povjerenje socijalne baze presudne za političku pobjedu. (D.J.) ■