Baka od 92 godine rekla nam je da ima samo nas, da smo joj mi sve. To nas i pokreće

Ljudi nam dolaze iz različitih stresnih situacija i teških životnih priča, a naša je želja, s obzirom na to da je najčešće riječ o starim i bolesnim osobama, učiniti im vrijeme na samom zalasku života što ljepšim i dostojanstvenijim

Unedavno objavljenom tekstu u Glasu Slavonije aktualizirali smo problem nedovoljnih smještajnih kapaciteta za djecu bez odgovarajuće roditeljske skrbi, ali i odraslih osoba koje nisu u mogućnosti brinuti se o sebi. Naše sugovornice iz Županijske službe za udomiteljstvo Osječko-baranjske županije, čiji timovi za udomiteljstvo surađuju s oko 210 udomiteljskih obitelji s područja OBŽ-A, tada su konstatirale kako kapaciteti za smještaj i djece i odraslih ni približno ne odgovaraju potrebama sustava socijalne skrbi, stoga je potrebno senzibilizirati javnost o ovoj problematici te pokušati ohrabriti što veći broj obitelji koje osjećaju taj poziv da se uključe u udomiteljstvo.

Poziv, a ne posao

Iako je udomiteljstvo za djecu puno više u fokusu javnosti, i ono za odrasle također je iznimno važno. Kako je najčešće riječ o brizi o starim i nemoćnim osobama, to je poziv koji zahtijeva ozbiljan angažman, potrebna je izuzetna ljubav prema ljudima, empatija i želja da im se pomogne.

Najčešće su to starije osobe i osobe s invaliditetom koje nemaju nikoga iz uže ili šire obitelji tko bi se o njima brinuo. Kako imaju male prihode, ne mogu si priuštiti domove za starije i nemoćne, dok su kapaciteti u javnim ustanovama tog tipa također mali, a liste čekanja dugačke. Često se dogodi da se ne mogu sami više brinuti o sebi i tada je potrebno da netko uskoči umjesto njihovih obitelji koje su ili daleko ili ih nemaju.

Obitelj Marine Crnoje iz Josipovca, koja je ujedno i predsjednica Udruge udomitelja OBŽ-A "Samarijanka", udomiteljstvom za odrasle osobe aktivno se bavi posljednjih šest godina.

“Za mene udomiteljstvo nije posao, ono je definitivno poziv u kojem se osoba mora pronaći, jer i djeca i odrasli zaslužuju da im se pruži ljubav i pažnja. Svi oni dolaze iz različitih stresnih situacija i teških životnih priča, a naša je želja, s obzirom na to da je najčešće riječ o starim i bolesnim osobama, učiniti im vrijeme na samom zalasku života što ljepšim i dostojanstvenijim", istaknula je gospođa Marina na početku našeg razgovora u njezinu domu u Josipovcu, u kojem su stalni smještaj pronašle četiri starije osobe i jedna u ma i njihovim teškim životnim pričama. Tu se rodilo međusobno razumijevanje, a usporedno i potreba da im pomognem, tako da sam od djetinjstva, od 14. godine, na neki način uključena u pomaganje ljudima. Išli smo u pomoć u kući, kao volonteri pomagali starima i nemoćnima", govori o svom humanitarnom putu.

Ovu bismo udomiteljsku obitelj mogli nazvati "5M", jer ju uz Marinu čine još njezin suprug Matija i kćerke Marijana, Matea i Mirjam. “Definitivno bez supruga i djece ne bih mogla, prepoznali smo tu potrebu kako obitelj. Mijenjamo se konod privremenom smještaju. Naime, prema Zakonu o udomiteljstvu, u udomiteljsku obitelj mogu biti smještena najviše četiri odrasla korisnika te dodatno jedan korisnik smještaja u kriznim situacijama, a ako udomitelj udomiteljstvo obavlja kao samac, mogu biti smještena najviše dva korisnika. Iako će i ova udomiteljica reći kako postoje određeni problemi unutar sustava i zakonodavstva koji im otežavaju posao, to ne utječe na njezinu posvećenost ovom pozivu. “Unatoč nekim problemima, ipak se odlučujemo na taj poziv, da radimo i pomažemo ljudima koji su u potrebi. Osim toga, meni osob

5M

no to je nekako u krvi", reći će gospođa Marina te dodati kako je odlučila pomagati ljudima u potrebi još u djetinjstvu. Udomiteljsku obitelj Crnoja

“Za vrijeme i poslije Domovinskog mogli bismo nazvati “5M”, rata radila sam kao jer ju uz Marinu čine još

volonterka Crvenog križa te njezin suprug Matija i kćerke

imala kontakte s prognanici- Marijana, Matea i Mirjam stantno, primjerice, kada moram otići k liječniku u bolnicu s korisnikom, tu uvijek uskaču suprug ili djeca. Tu smo svi, to je obiteljski poziv, drukčije i ne bi moglo ići, a svakako je dobra stvar što s druge strane imamo osigurana sredstva za korisnike i naš angažman u obliku novčanih naknada koje dobivamo. One nisu visoke, ali pokrivaju naše i potrebe korisnika", ističe udomiteljica Marina.

Korisnici koji dolaze u udomiteljske obitelji za odrasle, pa tako i u njezinu, u pravilu su osjetljive osobe narušena zdravlja koje dolaze iz teških životnih situacija. Kao osobama koje, nažalost, ne mogu računati na pomoć djece ili drugih bližih rođaka, smještaj u institucijama ili udomiteljskim obiteljima jedini im je izlaz.

“Teško im je pomiriti se s činjenicom da su morali napustiti svoj dom, a neki od njih više nemaju nikoga tko bi se brinuo o njima. Konkretno, pet korisnika koji se nalaze kod mene, njih četvero nema mogućnost da bi se netko od djece brinuo o njima. Teško je to, ali uz svu zahtjevnost rada s takvim osobama, kada naiđeš na ljubav i zahvalnost koje nam na svoj način povratno daju, više ne razmišljaš o teškoćama, nego ih doživljavaš kao dio obitelji, to više nisu korisnici", dodaje.

Kao osnivačica i predsjednica Udruge udomitelja Osječko-baranjske županije "Samarijanka" dobro je upoznata sa situacijom na terenu.

“Sasvim je sigurno da je potreban veći broj udomitelja kako bi mogli pokriti sve potrebe koje se pokazuju na terenu, no tu je zakon prilično otegotan, jer nas je limitirao na četiri osobe u trajnom smještaju, plus jednu u privremenom. Dobro sam upućena u problematiku te znam da neki kolege udomitelji imaju dovoljno smještajnih kapaciteta da bi mogli primiti i više korisnika, međutim, važeća zakonska regulativa to im ne dopušta, dok je, s druge strane, potreba za smještajem iznimno velika. Kao udomitelji od socijalnih radnika s kojima surađujemo gotovo svakodnevno dobivamo upite imamo li slobodno mjesto u našem smještaju", osvrće se na jedan od problema.

Udomitelji nemaju godišnji

Crnoja smatra kako bi sustav trebao pomoći udomiteljima da ostvare svoja osnovna prava. "Primjerice, standardni udomitelji imaju zasnovan radni odnos, imaju mirovinsko osiguranje i radni staž te svoju fiksnu plaću, no spletom okolnosti neke naše kolegice imaju završenu samo osnovnu školu te zbog toga, prema važećem zakonu, nemaju pravo na zasnivanje radnog odnosa, što je, po meni, oblik diskrimi