Komunikacijska stručnjakinja
Zbog niskog povjerenja u institucije društvo lako nasjeda na lažne vijesti Oni koji šire dezinformacije o Ukrajini, činili su to i o COVID-U * Spriječiti širenje manipulativnih narativa u medijima
Rezultate projekta "Dezinformacijski narativi i kako ih hranimo? Lekcije iz Ukrajine i superizborna 2024. godina" u Osijeku je prije nekoliko dana predstavila komunikacijska stručnjakinja Marijana Grbeša Zenzerović, redovita profesorica Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu, nudeći zanimljivosti o dezinformacijskim izvorima, propagandnim tehnikama i alatima te ulozi medija u širenju manipulativnih narativa vezanih uz rat u Ukrajini. - Istraživali smo širenje dezinformacija vezano uz nekoliko pojava, između ostaloga vezano uz rat u Ukrajini. Istražili smo kako se te infomacije šire na Facebooku i drugim društvenim mrežama i, ono što je najzanimljivije, kako se te dezinformacije, na različite načine, prelijevaju u mainstream medije. Zašto je taj dio jako zanimljiv? Zato što sada već postoji velik broj istraživanja koja kažu da je snaga manipulacija i tzv. manipulativnih narativnih najveća onoga trenutka kada dospiju u mainstream, profesionalne medije. Dakle, da dopiru do velikog broja ljudi i da zapravo imaju veliku uvjeravačku moć.
▼ Uspiju li se probiti u mainstream medije i na koje načine?
- Dezinformacije na različite načine dospijevaju u medije. Jedan od načina je da mediji zapravo demantiraju te dezinformacije, pa tako one dospiju u medije. Međutim, najčešće je da mediji nekritički, zbog imperativa brzine, senzacionalizma ili najviše click-baitinga preuzimaju nekakve informacije s društvenih mreža i prenose ih. Primjerice, ona da "Ukrajina ima biološko oružje ili biolaboratorij" jedan je od primjera za to – to je jedna od dezinformacija koja se dosta prenosila u našim medijima. Istina, uglavnom s upitnicima, problematizirala se, ali ne nužno u naslovima. I kada tako postavite naslov pa se u njemu kaže "Ima li Ukrajina biološko oružje?", to je dovoljno da se unese nemir i sumnju među stanovništvo i da se ono, ne čitajući dalje tekst, zapita imaju li oni stvarno biološko oružje? Takvih je primjera jako puno i mi smo istražili na koji način taj tip dezinformacija egzistira i kako pridonosi tzv. manipulativnim narativima, koji nisu nužno uvijek utemeljeni na lažima, ali sugeriraju određenu interpretaciju događaja, tj. slike svijeta.
▼ Koliko je to velik problem?
- Sve je to priličan problem. Zašto? Zato što je Hrvatska društvo u kojem je povjerenje u institucije jako nisko, prije svega u političke, ali i u medije. To znači da je otvoreno za nasjedanje na najrazličitiji tip dezinformacija. Također, ako shvatimo da sada već postoje dežurni širitelji dezinformacija - jer ustanovili smo da se 20-ak posto onih koji šire dezinformacije, recimo o ratu u Ukrajini, poklapa s onima koji su širili baš bizarne dezinformacije vezane uz COVID - onda vidite da se radi o svojevrsnim dezinformacijskim džuboksima, koji samo mijenjaju teme. Tu su samo da bi širili vrlo manipulativne i sugestivne lažne informacije.
▼ Kako se boriti s tim?
- Nekoliko je načina te borbe. Koliko su oni učinkoviti, o tome možemo razgovarati. Međutim, istraživanja pokazuju da je svakako bolje da ih ima nego da ih nema i da postoje mjerljivi učinci, prije svega fact checkinga. Dakle, sada već postoji cijeli niz organizacija koje se bave provjerom informacija. Tako se ipak za neke stvari koje oni razotkriju proširi vijest da je riječ o dezinformaciji i laži. To je jedan način, a drugi, koji je prema istraživanjima najvažniji, i ovaj projekt koji radimo u suradnji s britanskim veleposlanstvom zapravo inzistira na tome, jest osnaživanje profesionalnih standarda u novinarstvu. Jer mediji su zapravo ti koji trebaju odlučiti da neće nešto na taj način prezentirati u naslovu samo zato da bi privukli klikove, iako znaju da je to sugestivno i manipulativno te da možda nije do kraja točno. To je jako, jako važan segment te bitke. Treći je kolosijek regulacija samih platformi, da one same rade na tome da pokušaju regulirati i dovesti do toga da objavljuju što manje lažnih, štetnih sadržaja. Posljednji način smo svi mi. Odgovornost je pojedinca da kada dobije sumnjivu, opskurnu informaciju, čiji izvor nije sasvim jasan i uobičajen, ne dijeli ju impulzivno dalje, nego promisli što je to i kritički se odnosi prema svim sadržajima.
▼ Po onome što govorite rekli bismo da su društvene mreže glavni izvor širenja različitih dezinformacija - neregulirane su, svatko može svašta objaviti i dobiti širenjem potencijalno veću publiku. Posebna priča su komentari ispod članaka na portalima. Postoje posebne tvrtke koje se bave isključivo mijenjanjem narativa. Kako tome stati na kraj i može li se to uopće?
- Da. Tu su znači prvo društvene mreže i određeni profili na njima, ali i tzv. paramediji. To su nekakvi kvaziportali. Konkretno, vezano uz rat u Ukrajini imate puno kvaziportala u Srbiji, koji su i napravljeni samo da bi širili antiukrajinske dezinformacije - napadali Ukrajinu na najočitije načine i onda se dio tih dezinformacija prelijeva u naš javni prostor. Jako velik problem su i komentari ispod tekstova i nemoderiranje komentiranja ispod članaka. Velik broj portala kod nas to ipak moderira, prati i ne dopušta određeni tip komentara koji je manipulativan, uvredljiv i slično. No postoje portali koji to dopuštaju i odredi botova ili trolova, kao i vojske aktivista, koji aktivno komentiraju i svjesno usmjeravaju taj narativ u komentarima. Svakako je i taj segment važan dio tog dezinformacijskog rata. ■