Nikad Mučnija atmosfera
pa su naši igrači ostali ležati u suzama na terenu Ernst-happel stadiona. U sjećanju nam je ostala misao tada 20-godišnjeg Ivana Rakitića, koji promašio jedanaesterac: "Ovo mi se dogodilo sada i više neće nikada. Nikada više neću promašiti jedanaesterac za Hrvatsku." Ispala je proročanska jer znate tko je bio čovjek koji je na SP-U u Rusiji 2018. pucao posljednje penale i vodio Hrvatsku do finala. No te večeri slika je bila drukčija, tužne kolone navijača kretale su prema Hrvatskoj jer propustili smo veliku priliku. Usput, Nijemci koje smo pobijedili u skupini završili su u finalu, gdje su izgubili od Španjolske. Ožiljci tog nevjerojatnog poraza ostali su još dugo bolni i otvoreni. Nismo se uspjeli plasirati na SP 2010., a na kasnijim Eurima i Sp-ovima doživljavali smo razočaranje za razočaranjem.
Je li ta tužna bečka noć bila krivac za kasnije muke ili se tada "u krvi i suzama" rodila snaga koja će deset godina poslije Hrvatsku odvesti do zvijezda na SP-U u Rusiji? ■
Najteži trenutak moje karijere je utakmica protiv Turske u Beču. Poveli smo i mislili smo da smo u polufinalu. No Turci su nam zabili gol, a onda oni penali. Ta generacija je trebala otići do kraja, bili smo spremni za veliki rezultat. Ali to je nogomet, nepredvidljiv je. Taj trenutak dekoncentracije obilježio je naše karijere, bilo je suza, tuge, bilo je teško zaspati. Bilo je se i teško vratiti na pobjedničke staze, uspjeli smo u tome, napravili smo dobre karijere i to igrača čini pobjednikom. Nakon takvih stvari se naučiš ustati. Ta utakmica me uvijek progoni, definitivno najbolniji trenutak karijere.
Kolega Dalibor Keler bio je u Beču, a članovi sportske redakcije “Glasa” u Ulici Hrvatske Republike radili su svoj uobičajeni posao. Kada su na programu velika natjecanja, naravno, više je i posla, u redakciji se znalo ostati do dugo u noć, posebice kada igra Hrvatska. Tu večer smo čekali izvješće s utakmice, sređivali stranice na kojima su bili događaji s Eura i naravno gledali utakmicu. Nakon što je Klasnić u 119. minuti zabio za vodstvo Hrvatske, nastao je urnebes, počeli su se smišljati naslovi za veliku pobjedu. Krenulo je veselje, kako u redakciji, tako i na ulicama Osijeka. Kroz prozor smo gledali kako ekipe ulaze u automobile, trube i spremaju se za karusel po gradu. No brzo su automobilske trube zašutjele, kao što smo zašutjeli i mi u redakciji. Nakon pogotka Semiha Sentürka više nikom nije bilo do razgovora, do posla, ni do čega... Nikada prije, a ni poslije toga u sportskoj redakciji “Glasa” nije vladala takva mučna atosfera kao te večeri 20. lipnja 2008. Sa zbrkanim mislima, u razočaranju i tišini svatko je završio svoj posao, stranice su poslane u rotaciju, ponoć je odavno prošla kada smo krenuli kućama. I da, sjećam se, nitko nije imao snage ni za pozdrav. Kroz godine smo zajedno odradili mnogo velikih natjecanja, puno važnih hrvatskih mečeva, kako u ekipnim tako i pojedinačnim sportovima, ali nikada nismo radili u mučnijoj atmosferi negoli nakon tog poraza od Turske. I. Li.