NATPROSJEČAN RAST OSOBNE POTROŠNJE I INVESTICIJA U KAPITAL

Analizirajući gospodarska kretanja na razini eurozone (pa i EU u cjelini), teško mi se ne sjetiti podjele eurozone tijekom dužničke krize na zemlje periferije i zemlje jezgre - kaže izv. prof. dr. sc. Željko Bogdan s Ekonomskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu te u nastavku svoje analize za Magazin, piše:

- U prvu se skupinu uključivalo mediteranske zemlje (Portugal, Španjolsku, Italiju i Grčku) kojima se još pridodavalo nešto dalju Irsku. Gledalo se na njih kao na loše đake naspram ovih drugih uzornih zemalja u koje se posebno ubrajalo Njemačku, Austriju i Nizozemsku. Zemlje Mediterana su posebno bile pogođene pandemijom koronavirusa 2020. godine i nijedna nije postigla gospodarski pad koji je manji od 8% (najviše je bila pogođena Španjolska - 10.8%, a najmanje Francuska - 7.9%). Od ostalih zemalja najviše je bila pogođena Austrija (koja i tako ovisi o zimskom turizmu), dok je pad sjevernih zemalja (poput Estonije, Švedske, Finske, Poljske, Danske, Litve,….) bio svega 3% i manji. Zato raduje da su, prema podacima Eurostata za 2021. i 2022., pet od šest najvećih stopa rasta u EU-27 upravo ostvarile mediteranske zemlje, a među njima je i Hrvatska. Na temelju iskustva iz dugotrajne krize (obuhvaćam je od 2009. do 2014., iako ima smisla staviti i 2015.) nije se očekivao brz oporavak Hrvatske. Zato je on sa stopom rasta od 13.8% bio iznenađujući čime već 2021. premašujemo BDP iz 2019. godine.

IZMEĐU UVOZA I IZVOZA

Svakako da nije čudno da smo s nestrpljenjem čekali preliminarne rezultate za ekonomsku aktivnost u prošloj godini. Prema dostupnim podacima ostvarili smo rast od 2.8% i preliminaran rezultat je sličan onome što su ga prognozirali Ekonomski institut (2.6%) i HNB (2.6%). Ono što posebno veseli jest da smo nakon Malte (ima rast od 5.6%) na drugom mjestu u EU-27. Kad se uzmu u obzir dostupni podaci o stopama rasta nakon osamostaljenja (dostupni od 1995.), vidjeli bismo da je (fokusiran sam na pozitivna kretanja) bilo i većih od 2.8% (slične trenutnim i niže, uglavnom su bivale u vremenima usporavanja i neposrednim izlascima iz recesija). No u slučajevima kada devet zemalja EU-27 ostvaruje negativan rast (od čega Irska i Estonija imaju najveći pad od oko 3%, ali čini se da postoji pad i u Njemačkoj i u Austriji), a pet zemalja imaju rast ispod 1% (poput Italije ili Nizozemske za koju kvartalni podaci ipak nagovješćuju da je u recesiji), sa našim rezultatom itekako možemo biti zadovoljni. Posebice veseli da i dalje pet-šest najvećih stopa rasta ostvaruju mediteranske zemlje. Kako to obično biva u životu, sreće su kratkog vijeka. Hrvatska nije otok u EU već mala otvorena ekonomija, a naši najvažniji trgovinski partneri - Njemačka, Austrija i Italija - imaju negativna ili slaba pozitivna kretanja što se svakako može odraziti i na nas.

Preliminarni podaci za robni izvoz upravo to i pokazuju, jer je njegov pad iznosio 9.6% u prošloj godini. Razlog za to je već gore objašnjen - recesija ili slaba pozitivna kretanja u našim glavnim vanjskotrgovinskim partnerima. Rast izvoza usluga je bio puno manji (4%) od onog na kojeg smo navikli iz

2021. i 2022., što je samo po sebi i razumljivo jer rast

Ekonomski fakultet Sveučilišta u Zagrebu od 56.56% (2021.) i 30.17% (2022.) ne mogu trajati vječno. Ali to je ipak najniža pozitivna stopa rasta izvoza usluga koju smo ostvarili u posljednjih 10 godina. No osim izvoza usluga i preostale komponente ostvarivale su pozitivan doprinos rastu dohotka, a u njih treba istaknuti i manji uvoz (za 5.3%). Natprosječan rast, dakle veći od samog BDP-A, ostvarile su osobna potrošnja (3%) i investicije u kapital (4.15%), a i prosječna državna potrošnja (2.83%). Ne može se, dakle, zanemariti, da je prošlogodišnji gospodarski rast bio pogonjen domaćom potrošnjom i, naravno, turizmom, na kojeg otpada dominantan dio izvoza usluga. Jasno, svi zaključci se iznose na temelju preliminarnih rezultata pa su moguće revizije rezultata naviše ili naniže. Premda često nisu strašno velika odstupanja, dogode se ponekad i izuzeci. Tako se prvotno mislilo da su investicije u kapital 2022. godine rasle 5.81%, da bi se sa revizijom ustanovilo da su one zapravo bile na razini iz 2021. godine. Sve u svemu, cjelokupnim rezultatima možemo biti zadovoljni.

No stope rasta nikada ne smiju biti jedini indikator na temelju kojeg se treba prosuđivati o ekonomskoj aktivnosti jednog gospodarstva, a pogotovo sud ne treba donositi temeljem preliminarnih podataka jedne godine. Fokusiramo li se samo na posljednjih deset godina, uočit ćemo da je Hrvatska tek 2018. premašila razinu BDP-A iz 2008. godine, a osobna potrošnja tek 2021. godine, iako je njegova najveća komponenta. Promatramo li je samo kroz poziciju kućanstva i sudimo prema negativnim demografskim trendovima, logično bi bilo očekivati pad osobne potrošnje. Međutim, prema podacima DZS-A ona od 2015. kontinuirano raste (osim u slučaju pandemije 2020.). No procjene HNB-A pokazale su da iza toga zapravo stoji turizam. Investicije realno još nisu premašile razinu iz 2008. godine, iako su i one u posljednjih deset godina osim 2020. - rasle. One su nam važna varijabla jer povećavaju domaću potražnju i BDP u kratkom roku, ali utječu i na dugoročan rast BDP-A. Ipak, svaka investicija nema jednak dugoročni efekt. Nije svejedno hoćemo li graditi stanove, ceste i drugu infrastrukturu, škole ili kupovati nove strojeve (i graditi

nove tvornice), iako nam je sve to potrebno. Naše statistike investicija posljednjih godina pokazuju da otprilike 40% investicija pokrivaju investicije iz prerađivačke industrije (čiji udio varira od 14 do 17%), trgovine i javne uprave te obveznog socijalnog osiguranja. Dodamo li investicije sektora prijevoza i skladištenja, građevinarstva i opskrbe vodom, iz navedenih djelatnosti generiralo se posljednjih godina 60-65% svih investicija. Čini se da je struktura investicija takva da u većoj mjeri postiže kratkotrajne efekte na rast BDP-A.

Unutar posljednjih 10-15 godina uočit će se i koincidencija u kretanju izvoza i uvoza. Do posljednje krize višak uvoza nad izvozom je bio izraženiji kao posljedica manjka štednje u odnosu na investicije pa je rastao vanjski dug. No uz ovakvu koincidenciju izvoza i uvoza opravdano je postaviti koliki udio je domaćeg izvoza uvozno ovisan. Da ne bude zabune, u današnjem globaliziranom svijetu malo je domaćih proizvoda bez uvozne komponente i pojedine uvozne sirovine i poluproizvodi važni su njihovi sastojci. Uzmimo samo primjer prehrambene industrije koja je naš važni izvoznik i zauzima oko 10% izvoza naše cjelokupne prerađivačke industrije. Ali bruto dodana vrijednost u primarnom sektoru se za posljednje krize strmoglavila (pad od blizu 40%) i tek je 2021. godine premašila razinu iz 1995., što govori u prilog tome da izvoz prehrambene industrije u značajnoj mjeri ima i uvoznu komponentu. Svi smo za otvaranja poslije koronakrize govorili o prekidu proizvodnje auta zbog nedostatka čipova, ali zamislite da se mora zaustaviti proizvodnja neke kobasice zbog nedostatka uvozne svinjetine koja je njezin važni sastojak. Možemo zaključiti da naš robni izvoz, ali i izvoz usluga (čitaj turizam) imaju značajnu uvoznu ovisnost.

MALO ZA SRIĆU TREBA

No kada se želi uspoređivati domaći standard s drugim zemljama, obično se BDP mora dijeliti s brojem stanovnika (zbog uzimanja u obzir veličine zemlje) i izvršiti korekcija za kupovnu moć. Kad se prema Eurostatovim podacima tako korigirani BDP po stanovniku usporedi sa ostalim članicama, ispada da smo posljednjih nekoliko godina osim od Bugarske bolji i od Grčke. U skupini postsocijalističkih zemalja smo predzadnji, od 2017. lošiji i od Rumunjske. Nakon izlaska iz rata bili smo unutar 11 članica EU-A primljenih u proširenjima 2004., 2007. i 2013. negdje u sredini i tu se održali do 2009. Kriza 2009. - 2014. nas je toliko strmoglavila da smo se praktički stabilizirali na začelju EU-A sa Grčkom i Bugarskom. Loša demografska statistika koja precjenjuje broj stanovnika može nas tješiti u smislu da je BDP po stanovniku pristran na niže, ali to ne mijenja ukupan dojam.

No da li zbog opisanih rezultata ostati optimist? Zašto ne, ali valja raditi na stvaranju uvjeta za micanje od europskog začelja. Optimizam nikad tome ne može biti prepreka, a kao narod smo poznati po tome da nam “malo za sriću triba”. Taj faktor u Dalmaciji bi bio da i uz ovakva gospodarska (s)kretanja, nakon 2005., Hajduk ove godine opet postane prvak. ■

Do posljednje krize višak uvoza nad izvozom je bio izraženiji kao posljedica manjka štednje u odnosu na investicije pa je rastao vanjski dug...