Potrošnja povrća raste, proizvodnja kontinuirano pada

Hrvati jedu najviše povrća u Europi * Samodostatnost u proizvodnji je oko 50%

Hrvatska svojom proizvodnjom podmiruje manje od polovine ukupnih potreba za povrćem, odnosno samodostatnost u proizvodnji povrća varira od samo 50 do 58 posto.

Kako u Hup-ovu Fokusu tjedna navodi glavni ekonomist Hrvatske udruge poslodavaca Hrvoje Stojić, proizvodnja povrća snažno oscilira iz godine u godinu, što upućuje na probleme u tehnologiji proizvodnje, što u znatnoj mjeri utječe na prinose. U 2022. godini, kako se ističe u dijelu publikacije koja se bavi trendovima u proizvodnji povrća u Hrvatskoj, bilježi se snažan pad proizvodnje, na 160 tisuća tona u usporedbi s 250 tisuća tona proizvedenih u 2020. Znatno su smanjene i poljoprivredne površine za uzgoj povrća - 2016. se, primjerice, povrće uzgajalo na gotovo 11 tisuća hektara, u 2021. na samo 8,6 tisuća hektara, a u posljednje se dvije godine proizvodi na oko devet tisuća hektara. Problem je, kako se navodi, i u činjenici što su pojedinačne parcele vrlo malene.

Istovremeno, potrošnja povrća bilježi kontinuirani rast, i to znatno viši u odnosu prema drugima kategorijama poljoprivrednih proizvoda, s obzirom na ubrzano usvajanje suvremenih trendova u potrošnji hrane. Potrošnja povrća je u Hrvatskoj skočila s minimalnih 59 kg per capita na 83 kg per capita u 2020., a istraživanje Landgeista pokazuje da Hrvati odnedavno jedu najviše povrća u cijeloj Europi, odnosno 300 grama dnevno.

Većina domaće proizvodnje povrća, kako se navodi, odvija se na otvorenom, uz velik utjecaj klimatskih rizika, a samo se četvrtina odvija u nekom obliku zaštićenih prostora, gdje prevladavaju visoki i niski tuneli bez mogućnosti dodatnog zagrijavanja. Staklenici pritom čine tek nešto više od četvrtine zaštićenih prostora, uglavnom bez mogućnosti dodatnog grijanja. Na nešto manje od 100 hektara povrće se uzgaja u tehnološki visokoopremljenim objektima, hidroponskim načinom, od čega polovina u staklenicima, a drugu polovinu čine plastenici (kombinirano pokrivaju samo 660 hektara). Kako navodi Stojić, proizvodnjom povrća ostvaruje se znatno viša vrijednost nego u drugim vrstama biljne proizvodnje (naročito žitarica i uljarica). Pritom se na manje od deset tisuća hektara realizira 8,5 posto ukupne vrijednosti biljne proizvodnje, koja se odvija na 850 tisuća hektara. “S obzirom na strateški cilj povećanja vrijednosti poljoprivredne proizvodnje, naročito kultura više dodane vrijednosti, fokus bi trebao biti na povećanju površina pod povrćem za najmanje deset tisuća hektara, što bi osiguralo samodostatnost i zadovoljilo potrebe domaće prehrambene industrije”, ističe Stojić. Taj je cilj, kako navodi, moguće ostvariti u relativno kratkom roku, između ostalog, ukidanjem ili transparentnijim tržišnim kalibriranjem parafiskalnih nameta kao što su komunalne naknade na staklenike na poljoprivrednim površinama. ■