NIZ SECESIJSKIH PROČELJA U HLADU DRVOREDA RINGLOVA

Naziv iz 1913., po vojnom časniku, književniku i prosvjetitelju M. A. Reljkoviću, ulica nosi i danas

Ove je nedjelje ponovo u fokusu Osječana i gostiju bilo španciranje pod rascvjetalim krošnjama ringlova u Reljkovićevoj ulici. Stanari te nevelike, ali iznimno šarmantne osječke ulice prije mnogo su se godina organizirali i na jedan dan za promet zatvorili cijelu ulicu kako bi se moglo uživati u čistoj ljepoti sklada prirode, arhitekture i urbanizma. Ta je neprocjenjiva građanska inicijativa u međuvremenu postala tradicija, koju svakog proljeća s velikim nestrpljenjem očekuju stanari Reljkovićeve ulice, njihovi rođaci i prijatelji, kao i mnogobrojni Osječani iz svih dijelova grada. Nastanak te ulice vezan je uz planove o proširenju Gornjega grada još iz secesijskog razdoblja. Prve secesijske kuće, sagrađene početkom 20. stoljeća, ubrzo su se našle i na prvom planu grada iz 1912. godine, u kojemu su prikazane postojeće osječke ulice, ali i mnogobrojne ulice, trgovi i perivoji koje su Osječani planirali podići uoči početka Prvog svjetskog rata. Na toj je karti Regulatorne osnove za Slobodni i kraljevski grad Osijek ucrtana i imenovana Reljkovićeva ulica. U planu je osim naziva ulice naznačen i rimski broj VI. Za ulicu pod tim brojem u Štatutu o regulaciji grada i izvedbi gradjevina u Slobodnom i kraljevskom gradu Osijeku iz 1912. godine, u članku 5. stoji: “Prema tomu imadu biti široke: Chavrakova ulica (Europska avenija) počam od Teretne (Stepinčeva) prema dol. Gradu do glasija, ulice V. -X., 33 m. i to sa dvostrukim tramvajskim tračnicama, dva drvoreda, kao što postoji, sa pločnicima od 4 m širine i sa predvrtovima od 5 m širine sa sjeverne strane ulice. Pred pukovnijskim vrtom (Park kralja Tomislava) i časničkim paviljonom ima se ulica odgovarajući proširiti za smještenje posebno stojećih gradskih zgrada i to gradskog kazališta i gradske vijećnice. Produljenje te ulice od glasija do trga F. ima biti u profilu VI.-44 m. široko i k tomu 5 m. za predvrtove sa sjeverne strane te ulice. Ulica ...VI. 16 m. bez drvoreda, kako se sada u gradnji nalazi.” Nadalje se u članku 10. izričito navodi: “U svim ostalim ulicama i trgovima ima se graditi visoko prizemlje tako da visina prozorskog parapeta sa ulice bude bar 2 m. nad pločnikom, osim od Kokovtove ulice i Cvjetkove ulice prema vani.”

Štatut su, sastavljen 1912., prihvatili zastupnici slobodnog i kraljevskog grada Osijeka 29. studenoga 1912., a potpisao ga je 24. veljače 1913. osječki gradonačelnik Konstantin Graff. Štatut je u Zagrebu odobrio 21. srpnja 1913. kraljevski banski savjetnik Fodroczy. Na kraju Štatuta nalazi se “Dodatak zaključkom gradskog zastupstva od 25. kolovoza 1913.”, u kojemu se ulica s rednim brojem VI. službeno naziva Reljkovićevom ulicom. Taj naziv po slavnom slavonskom vojnom časniku, književniku i prosvjetitelju Matiji Antunu Reljkoviću ulica nosi i danas. Matija Antun Reljković rođen je 6. siječnja 1732. u selu Davor, na obali Save, a umro je u Vinkovcima 22. siječnja 1798. “Satir iliti divji čovik” najpoznatije je njegovo djelo, objavljeno je u više navrata, prvi put 1762. u Dresdenu, a drugo mu je izdanje objavljeno 1779. u Osijeku, u slavnoj tiskari Martina Divalta. U Reljkovićevoj se ulici nalazi niz kuća sa zanimljivim secesijskim pročeljima, od kojih su među značajnijima uglovnica Mavre i Selme Šederer te kuća Josipe i Lovre Kokanović, koju je 1912. godine sagradio slavni osječki graditelj secesijskog razdoblja Ante Slaviček. Trag o vlasnicima te kuće sačuvan je u Zbirci skulptura i natpisa Muzeja Slavonije, gdje se čuva kamena spomen-ploča s natpisom “SAGRADJENO/GODINE 1912. / LOVRO I JOSIPA/KOKANOVIĆ”. Spomen-ploča izvorno je stajala na zidu ulazne veže te secesijske kuće, a sadašnji dugogodišnji njezini vlasnici, Ana i Anđelko Srđak, darovali su je Muzeju Slavonije kako bi u toj muzejskoj ustanovi svjedočila o prošlosti našega grada. Kuća Kokanović jedan je od primjera secesijskog pročelja na kojemu je sačuvana originalna štukatura, kao i prekrasni pirogranitni dekorativni elementi proizvedeni u nadaleko poznatoj tvornici keramike Vilmosa Zsolnaya u mađarskom gradu Pečuhu. ■