Sjećam se svake osobe i intervencije u 30 godina

Najbolje nas opisuje natpis jedne postrojbe u Sad-u: Volio bih da moj mozak zaboravi ono što su oči vidjele

Prošlu godinu na osječkom području obilježila je herojska borba vatrogasaca, što profesionalnih što dobrovoljnih, s vatrenom stihijom u tvrtki Drava International u Brijestu. Nekoliko njih pri tome je bilo ozlijeđeno, a najteže je stradao našički vatrogasac koji je upao u tekuću plastiku. Javnost za njihove herojske pothvate čuje jedino ako se dogodi katastrofa, kao što je bilo tada, kada dođe do eksplozije ili tragedije, no oni su uz građane 24 sata dnevno, sedam dana u tjednu, 365 dana u godini.

Gubitak doma

Na primjer, samo od prošlog ponedjeljka u 7 sati do utorka u 7, prema podatcima Hrvatske vatrogasne zajednice iz evidencije zaprimljenih i odrađenih vatrogasnih intervencija, u Hrvatskoj je zabilježeno 50 vatrogasnih intervencija, u kojima je sudjelovalo 56 vatrogasnih organizacija s ukupno 230 vatrogasaca i 69 vatrogasnih vozila, a o tim se intervencijama uglavnom nije čulo u javnosti.

Na svaki poziv odjure u nekoliko sekundi i pomažu svim snagama. Pri tome ne razmišljaju o sebi, o svojim problemima ili svojim obiteljima, nego se bore za život i imovinu svih građana. Dok svi bježe od opasnosti, oni u nju ulaze bez pitanja. No i oni su samo ljudi, pa puste suzu gledajući tuđu tugu. Upitali smo nekoliko pripadnika Javne vatrogasne postrojbe Osijek, mahom s dugogodišnjim vatrogasnim stažem, što je njima najteže u poslu.

“Najteže su intervencije gdje su ljudi poginuli ili su teško ozlijeđeni. Sljedeće je kada se vidi da je čovjek izgubio svoju imovinu i svoj dom, a najviše pogađaju teške prometne nesreće. Teško je bilo što izdvojiti jer je svaka intervencija drukčija na svoj način. Nakon 30 godina u vatrogastvu rekao bih da je naš posao najbolje opisane natpisom koji stoji iznad jedne vatrogasne postrojbe u Americi: 'Volio bih da moj mozak zaboravi ono što su oči vidjele'", rekao nam je Davor Škarica, pomoćnik zapovjednika Javne vatrogasne postrojbe Osijek.

Goran Ivković, zapovjednik osječkih profesionalnih vatrogasaca, kaže da svaka intervencija ima svoju težinu. "Nekada suze same idu na oči. Mi smo generacija koja je prošla rat i sve elemen

Vjeko Pejić, voditelj smjene osječkih profesionalnih vatrogasaca, i sam je bio ozlijeđen pri gašenju požara u osječkoj Domi, te radi kao vatrogasac 30 godina. “Najteža je definitivno bila intervencija u Dravi Internationalu. U početku smo branili objekt s jugozapadne strane i tu smo morali očistiti područje od raznih zapaljivih tekućina i razrjeđivača. Tu su bile i acetilenske boce, koje su se morale iznositi na tim visokim temperaturama. Ta je havarija mogla biti puno veća. Za jedan rezervoar su nam rekli da je u njemu samo voda, ali bila je voda pomiješana sa zapaljivom tekućinom. Zbog visoke temperature tu smo imali i požarnu oluju i prizemni požar od razlivene tekućine. Bila je to jako iscrpljujuća intervencija, s jako puno postrojbi i službi. Intervencija u kojoj satima nismo mogli doći u aktivno gašenje, ali smo ipak uspjeli obraniti tvornicu i radna mjesta”, kaže Pejić.

Šime Đuzela-papata u vatrogastvu je od 1997., također radi kao voditelj vatrogasne smjene u JVP-U Osijek. Kako kaže, na intervenciji samo razmišlja o sigurnosti ljudi. “Moja najteža intervencija bila je dok još nisam došao u Osijek. Radilo se o prometnoj nesreći sa smrtno stradalim djetetom. Na intervenciji prvo idemo u spašavanje, a tek onda se radi sve drugo. Prvo kada dođem na mjesto događaja, obiđem sve i vidim točno o čemu se radi, pa tek tada donosim odluku koju prenosim vatrogascima. Uvijek postoji bojazan je li to ispravna odluka, ali uvijek imam dvije odluke u glavi, tako da se sve može odraditi kako treba. Gledam da su moji ljudi sigurni. O sebi i obitelji ne razmišljam. Volim biti ispred ljudi koji su prvi na udaru. Fokus je na njima, ne na meni”, kaže Đuzela-papata. tarne nepogode, a svaka intervencija sa stradalim osobama ostaje u sjećanju. Svatko od nas sigurno vidi 200 - 300 stradalih osoba u svom radnom vijeku, kao i ja. Osobno se i dandanas mogu sjetiti svih ljudi i intervencija u 30 godina staža", kaže zapovjednik Javne vatrogasne postrojbe Osijek. Boris Banjan, zamjenik zapovjednika JVP-A Osijek, trenutno je u 34. godini vatrogasnog staža. "Nismo svi u istoj situaciji na terenu i ne radimo iste poslove iako smo jedan tim na intervencijama. Meni je najteže gdje su nastradali ljudi, pogotovo ako im nismo mogli pomoći, ako su stradali prije nego smo došli ili ako preminu u tijeku intervencije. To se naročito odnosi na intervencije u kojima ima djece. Meni, koji sam kao zapovjednik godinama vodio postrojbu, i ponosio se postrojbom pri pomaganju u velikim događajima i nevoljama sugrađanima, znalo je biti teško kada to predstavnici lokalne vlasti nisu znali prepoznati, kako hrabrost pojedinaca tako i učinak cijele postrojbe", kaže Boris Banjan.

Svaki detalj

Robert Mužar, voditelj smjene u JVP-U Osijek, također je vatrogasac dugih 30 godina i vidio je svašta. I on se slaže da su najteže intervencije u prometu. "Definitivno su najteže prometne nesreće. Nikada se ne zna što ćemo tamo zateći, pogotovo kada ima djece. Do dandanas nisam zaboravio neke od njih. Kada stignemo na intervenciju, ne razmišljamo ni o čemu drugome nego samo o intervenciji, kako da nekome pomognemo, kao i o kolegama, da netko slučajno ne nastrada", kaže Robert Mužar.

Drago Pranjić, voditelj smjene JVP-A Osijek, s 30-godišnjim stažem, kaže da mu je najteži, unatoč svemu, bio teren u Petrinji nakon potresa, ali... "Intervencija gdje je smrtno stradalo dijete bila mi je najteža i za raditi i za gledati. Tu nema nikoga tko može potisnuti svoje osjećaje, jer svi smo mi ljudi. Pamtim sve svoje intervencije, do one prve prometne neseće od prije 29 godina. Možeš zažmiriti i sjetiti se svakog detalja, od toga kako je osoba zatečena u vozilu do toga što smo radili. Svatko na svoj način to rješava. Divim se mladima koji dolaze jer ne znaju što ih čeka. Svaka intervencija je nekome zlo, pa bila to i mačka na drvetu jer je taj netko osobno vezan uz tu životinju i ima osjećaje za nju, a da ne pričamo o nečemu puno gorem", kaže Drago Pranjić. ■