Vidikovci mu bili Elbrus, Mont Blanc, Kilimanjaro

Mi planinari ne osvajamo vrhove, nego se penjemo na ono što nam planina dozvoli. Svi trenuci u planinama dragocjeni su

Našičaninu Hrvoju Tržiću visokogorsko je planinarenje, uz trčanje, način života, pa nije nimalo neobično da je u sedam godina osvojio 14 najzahtjevnijih vrhova diljem svijeta.

Popeo se na na Hochalmspitze, Grosse Geiger, Grossvenediger i Johannisberg u Austriji te Signalkuppe, Balmenhorn i Piramidu Vincent u Italiji. Popisu valja dodati Breithorn u Švicarskoj i Mont Blanc u Francuskoj te najvišu i najljepšu grčku planinu Olimp. Osvojio je najviši vrh Europe - Elbrus na 5642 metara na Kavkazu u Rusiji i Grossglockner, najviši vrh Austrije.

Opasnosti

Bio je i na najvišem vrhu Turske - Araratu. Posljednji vrh koji je svladao je Kilimanjaro u Tanzaniji, koji se nalazi na 5895 metara nadmorske visine. Kilimanjaro je najviši vrh Afrike i jedan od sedam najviših na svijetu.

- Mi planinari ne osvajamo vrhove, nego se penjemo na ono što nam priroda, odnosno planina, dozvoli i sretni smo kad nas pusti u svoja njedra da se divimo tim veličanstvenim prizorima. Svi trenuci u planinama dragocjeni su i koliko god oni bili lijepi ili teški, a bilo je i takvih, uče nas da cijenimo sve što imamo u civilizaciji i da ne uzimamo život zdravo za gotovo - kaže Hrvoje, član Planinarskog društva ''Krndija'' Našice.

Ističe kako planinari trebaju biti oprezni, jer planine kriju nebrojene opasnosti. U opasnosti se našao više puta.

- Na zimskom pohodu na Prisojniku, odnosno na spustu, dereza (naprava sa šiljcima za bolje prianjanje u snijegu i ledu) pala mi je na vrlo strmom dijelu. Pamtim i spuštanje užetom na Hochalmspitzeu s 3360 metara u magli, na debelom minusu i vjetru, baš kao i snažne i nemilosrdne vjetrove s Kilimanjara. Tu je bio i pad sa stijene na Kalniku i teže uganuće gležnja, ali i susreti s medvjedima ispod Šatorine na srednjem Velebitu - prisjetio se Hrvoje, koji se planinarstvom počeo baviti 2014. godine. Tri godine poslije završio je visokogorski tečaj, koji je, uz predavanja, uključivao vježbe i realne situacije na terenima. Za svoje se najveće planinarske izazove pripremao penjući se na Krndiju i Papuk, ali i Velebit i Učku, a prošao je i Opatijsku obilaznicu, Mosorski planinarski put i Solinski planinarski put. Za planinarenje, kaže, potrebna je volja i želja, fizička sprema, ali i obvezna oprema.

Svrhovito, a ne skupo

- Najvažnije su planinarske cipele ili gojzerice, dobra odjeća, ruksak s hranom i pićem, rezervnom odjećom, mobitelom s punom baterijom, naglavnom svjetiljkom, kartom i prvom pomoći. Postoji zlatno pravilo da se u planinu nikada ne ide sam - pojasnio je. No kaže da visokogorsko planinarenje nije jeftin hobi. - Cijene komercijalnih ekspedicija nisu niske, no uvijek se nađu sponzori. No važniji i bolji planinar nije onaj koji ima skuplju opremu, nego svrhovitiju. Bitno je voljeti planine, poštovati ih i one će vam vratiti najvećom mogućom mjerom, a ne pokazivati najskuplju opremu, a onda je ne koristiti ili se samo slikati za potrebe društvenih mreža u skupoj opremi. Skupo može biti, ali i ne mora. Opet ovisno o ciljevima pojedinog planinara - naglašava Tržič. Nije nam otkrio listu planinarskih želja, a trenutačno je više posvećen trčanju, čiji je veliki ljubitelj. Trči polumaratone i maratone, pa čak i ultramaratone. Na prvenstvima Hrvatske nastupa za Altetski klub Fit iz Zaprešića.

Hrvoje je višestruki dobrovoljni davatelj krvi i radi kao profesor povijesti i etike u Školi primijenjene umjetnosti i dizajna u Osijeku. ■