Marijan Gajski: Znam da je moja budućnost u vatrogastvu

U bolnici je proveo 88 dana, preživio 8 operacija, 11 potpunih anestezija

Požar u osječkoj tvornici Drava International, koji je buknuo poslije ponoći 4. listopada 2023., a gasili su ga devet dana vatrogasci iz cijele županije, zauvijek je promijenio život mladog vatrogasca Marijana Gajskog, pripadnika JVP-A Našice. On je toga dana stigao na požarište oko 10 sati i poput brojnih svojih kolega krenuo u borbu s plamenom. Nažalost, već oko 12 sati stigle su loše vijesti: Marijan je propao u lavu vruće plastike i zadobio ozljede opasne za život. Odmah je medicinski zbrinut u KBC-U Osijek, a potom prebačen u zagrebačku Kliniku za opekline.

- Taj dan ni po čemu se nije razlikovao od nekog drugog - prisjeća se Marijan. - Došao sam iz noćne smjene, nisam bio umoran, a po dojavi odmah sam krenuo na požarište. U nekom trenutku osjetio sam propadanje kroz tlo i dočekao se na ruke i na noge. U tim prvim trenucima osjetio sam bol, ali nisam imao osjećaj da se radi o nekoj velikoj ozljedi. Koža je u tom trenutku tek bila malo crvena, poput onoga kad se malo dulje izlažete suncu. U tim prvim trenucima više sam se brinuo o supruzi jer sam tada uvidio da će se ona vratiti kući prije mene, pa mi je bilo stalo da joj jave gdje se nalazi ključ od kuće. Tek naknadno se počelo uspostavljati da su ozljede puno gore od onoga kako je na početku izgledalo te da je stupanj opečenosti tijela velik. Pare su ušle u tijelo i zapravo skuhale kožu. Srećom imao sam masku i nisam udahnuo plinove. Da jesam, danas ne bih bio ovdje.

Teških trenutaka još ima

Prve prognoze nisu bile dobre, pa su i supruzi Maji rekli da je upitno hoće li dočekati jutro. Marijan je u bolnici proveo 88 dana, preživio 8 operacija, 11 potpunih anestezija te se dignuo na noge za samo dva mjeseca. - Liječnici se nisu mogli načuditi mojem oporavku. Nisu mi davali povoljne prognoze, što je i razumljivo jer kod ovakvih je ozljeda teško predvidjeti kako će se tijelo oporavljati. Rekli su da ću do četvrtog mjeseca biti nepokretan, no ja sam već nakon dva ustao, i počeo gurati kolica ispred sebe - prisjeća se Marijan, kojeg ne napušta zarazna pozitivna energija i optimizam.

- Bilo je teških trenutaka, i još uvijek ih imam. Znao sam ležati u bolnici i plakati satima, svjestan da moj život više nikada neće biti isti. Teško je ne razmišljati o tome zašto se to moralo dogoditi baš meni, jesam li mogao taj dan napraviti nešto drukčije... Ali onda shvatiš da ima ljudi kojima su se dogodile i puno gore stvari, a ja sam tu, dišem, hodam, okružen sam ljudima i kolegama koji su mi velika podrška, a prvenstveno moram zahvaliti svojoj supruzi Maji bez koje ne bih bio tu. Ona mi ni u jednom trenutku nije dopustila da se predam.

Prvi su mu tjedni, kaže, kada je bio odvojen od svijeta, bez mobitela, televizije, bili najteži. Supruga ga je posjećivala svaki dan, ali onda nije znao je li se sretno vratila u Našice i hoće li je drugi dan vidjeti. "I onda kada bih joj drugog dana u vrijeme posjeta čuo glas s vrata, odmah mi je bilo lakše". No i privikavanje na rane na rukama bilo je teško.

- Taj dan kada sam došao iz previjaonice i vidio prvi put kako mi izgledaju prsti, to me pogodilo. Do tada sam mislio da to nije toliko strašno, a onda sam se sjetio kako s Majom želim imati djecu i pitao se kako ću ja svoju djecu držati bez prstiju. Svašta mi je tada prolazilo kroz glavu i bilo je teško, ali sada je nekako lakše.

Na dan kada je saznao da će izaći iz bolnice Marijanu je pozlilo i liječnici su ga morali oživljavati. Već se brinuo da ga na kraju neće otpustiti, ali mu je laknulo kada je svoje ime i prezime i dalje vidio na listi za otpust.

- Nazvao sam Maju i rekao da organizira prijevoz vatrogasaca iz Našica, a ona se rasplakala od sreće. A onda je uslijedilo iznenađenje, moji vatrogasci dočekali su me svečano, na čelu sa županijskim zapovjednikom Zoranom Pakšecom, i bilo je teško ne biti emotivan. I na tome im hvala. Jer ne samo da tada nisu zaboravili na mene, nisu me zaboravili ni danas. I dalje volim doći u postrojbu, biti s vatrogascima, jer ipak su oni moja obitelj. I koliko god mi zna biti teško jer sam svjestan da više na intervencije neću moći ići, znam da postoje i brojni drugi poslovi koje mogu obavljati i biti im od pomoći. I ne mogu opisati koliko se želim vratiti u vatrogastvo, jer ja sam ovdje više od 15 godina, i u svem tom razdoblju nisam se ni ogrebao. Ali život je takav, taj dan na intervenciji nisam imao toliko sreće, što ne znači da me u budućnosti ne očekuju lijepe stvari.

Marijan se prisjeća i kako je prvih dana imao noćne more, a i danas sanja intervenciju, svaki put s nekim drugim ishodom.

Zahvalan liječnicima

- Moj je fokus sada usmjeren na moje prste i na ozdravljenje, stoga mi je to sve još svježe i u podsvjesti. Krajem veljače skinuli su mi zavoje i sad me supruga previja i maže kremom. Kada sam izlazio iz bolnice, rekli su mi da će morati amputirati dva prsta, no doktori su zadovoljni oporavkom tako da ću morati samo ići na operaciju u kojoj će mi ta dva prsta povezati - objašnjava Marijan. Trenutačno se koža obnavlja na nogama i još ga pomalo steže, a na rukama nosi kompresijske gaze koje pomažu u izravnjavanju kože, smanjuju otok i poboljšavaju cirkulaciju. U sljedeće dvije godine ne smije na sunce, a pet godina potrebno je za obnavljanje tkiva. - U sljedeće dvije godine vjerujem da će se koža dovoljno oporaviti kako bi se za šake mogle izraditi proteze, što će mi uvelike olakšati svakodnevicu. Vježbao sam u bolnici, a vježbam i sada s fizioterapeutom. Bitno je da sam razgiban i da se oporavljam, jer ne želim sjediti i osjećati se kao invalid, život mora ići dalje, a moj i Majin život pun je planova o budućnosti i želim da ih i ostvarimo.

Za liječnike Marijan kaže da su obavili lavovski posao i na tome im je vječno zahvalan. - Osoblje je bilo vrlo srdačno i svi su bili susretljivi, a s nekima sam se i privatno povezao i ostao s njima u kontaktu. Vjera i molitva ono je što mi je na ovom putu ozdravljenja uvijek davalo snagu, i upravo je molitvenik prva stvar koju sam mogao držati u ruci. Majina podrška je ono što mi daje volju za borbu, jer sve ovo do sada puno je malih pobjeda. I hvala mojim kolegama vatrogascima, mojem zapovjedniku, županijskom vatrogasnom zapovjedniku i predsjedniku, glavnom vatrogasnom zapovjedniku, na tome što su bili uz mene, što me nitko nije zaboravio, a najsretniji bih bio da već sutra mogu početi raditi. Znam da ću na to morati još malo pričekati, ali znam da je moja budućnost i dalje u vatrogastvu siguran je Marijan.

Razgovor s Marijanom Gajskim ustupila je Hrvatska vatrogasna zajednica. D.S.R. ■