U svom kazalištu igram što me dopadne. To mi je posao

Ivan Ćaćić Meni se pokazalo najboljim uvijek maksimalno davati sebe i sve od sebe

1912.

⬤ U Zagrebu je preminuo profesor Ljudevit Sorlini. Učio je gimnastiku, a u Zagrebu 1896. završio tečaj iz švedske gimnastike. Sljedeće je godine bio premješten u Osijek, u kojem je aktivno djelovao do 1909. godine. Bio je vođa gornjogradskog Hrvatskog sokola. Radom u sokolstvu (gimnastici) u Gornjem i Donjem gradu, kao vođa i učitelj, nastojao je popularizirati i ostale sportove i uključiti u njih što veći broj tjelovježbača.

1920.

⬤ Na konstitutivnoj je skupštini novoizabranoga Gradskog zastupstva za gradonačelnika izabran odvjetnik Vjekoslav Hengl.

1924.

⬤ U gradu je održana osnivačka skupština Osječkoga nogometnoga podsaveza. Za predsjednika je izabran Ernesto Pascher iz osječkoga HGŠK-A, a za potpredsjednika odvjetnik Ivan Karner iz osječkoga ŠK Sloge. Tajnici podsaveza bili su Ljudevit Livadić iz osječkog ŠK Slavija i

Ivan Flod iz osječkoga HGŠK-A. Za rizničara je izabran Viktor Schrenger iz ŽŠK Makabi iz Osijeka.

1944.

⬤ Hrvatsko filharmonijsko društvo iz Osijeka izvelo je svoj prvi simfonijski koncert na kojem je nastupila na klaviru prof. Melita Lorković, glasovita hrvatska umjetnica.

1970.

⬤ U Osijeku je preminuo Arpad Franjo Mesaroš, slikar. Školovao se u Bečkereku, Segedinu, Beču, Osijeku i Zagrebu, ali cijeli je svoj životni vijek proveo u Slavoniji. Nakon završene srednje škole u Osijeku je 1924. upisao privatnu slikarsku školu Slavka Tomerlina. U Zagrebu je na Akademiji stekao velika iskustva pod nadzorom slikara Ljube Babića. Izlagao je u Đakovu i Osijeku. Slikao je portrete, pejzaže i mrtve prirode. Bavio se crtežom i akvarelom. (Rođen je u Strizivojni 3. travnja 1904.)

Osnovnu i srednju školu završio je u Vinkovcima, gdje je u Gradskom kazalištu Joza Ivakić dvije godine radio kao inspicijent. Nakon toga, na nagovor profesora Raponje i uz pomoć starijih kolega, upisuje Akademiju u Osijeku. Poslije njezina završetka ostaje raditi dvije godine kao asistent, a zatim se 2015. zapošljava u HNK-U Osijek. Prvak drame u svom matičnom kazalištu, te docent na Akademiji za umjetnost i kulturu Osijek, Ivan Ćaćić niže zapažene kazališne uloge i priprema nove projekte.

Od supruge učim

▼ Protekla vam je godina donijela nekoliko važnih nominacija strukovnih organizacija za ostvarene uloge u zapaženim predstavama. Recite nam više o nominacijama i kako se osjećate zbog njih.

- Da, tako je. Radi se o nominaciji od HDDU-A, kao naše krovne strukovne organizacije. Nominiran sam za Nagradu hrvatskog glumišta u kategoriji sporednog glumca za dvije uloge, meni podjednako drage. Jedna je odigrana u produkciji matičnog mi kazališta, HNK-A Osijek, u predstavi Čaruga Ivana Kušana, a u režiji Borisa Svrtana. Druga je u produkciji Gradskog kazališta Požega, u čijim sam produkcijama već igrao, a koje mi je, kao i ljudi koji ondje svakodnevno vrijedno rade, priraslo srcu. Također, nominiran sam za najbolju mušku glavnu ulogu za medijsku nagradu "Zlatni studio". Ulogu Josipa Matijevića u predstavi Jom Kipur prema romanu Ivane Šojat u svom još uvijek skromnom glumačkom opusu smatram najvažnijom. Osjećao sam se lijepo i počašćeno i zbog sebe i zbog svih ljudi involviranih na bilo koji način u radu na spomenutim predstavama, a koje smatram svojim suigračima i važnim kotačićima zbog kojih su predstave, pa onda i moje uloge, prepoznate. Neka nam to bude poticaj da i dalje lijepo i pošteno suigramo.

▼ U Čarugi glumite seljaka Zeljića, inteligentnog i glasnog kroničara društva. Da vam je uloga "legla" svjedoče i kritičari i publika. Ima li sličnosti između vas i lika kojeg glumite?

- Zeljić izrekne naglas i, kako rekoste, glasno ono što možda i sam mislim. Nažalost, on zbog svoje naivnosti i vjere u to da "bogaramu postoji valjda njeka pravda" završi na vješalima i jedini na kraju doista strada; a jedini ima dobre namjere. Svijet u koji je zagazio ne razumije i uvučen je u jednu igru čija pravila ne poznaje, a iskvareni ljudi ga iskoriste. Sličnosti između nas dvojice ima, ima ih uvijek i sa svim licima koja igram, no jednako toliko je i različitosti. Igramo te različitosti, pokušavamo shvatiti te ljude, konstantno učimo, i to je ono što je u ovom poslu divno. ▼ U predstavama glumite i sa suprugom Mateom, radite zajedno, živite zajedno, odgajate kćer… Kad počinju teatar i uloge, a kad završavaju? Možete li jasno razgraničiti privatni i poslovni život?

- Imam sreću da mi je supruga sjajna glumica, koja razumije kazalište i ponekad i mene iznenadi koliko dobro analizira dramsku situaciju, komad i karaktere koje igramo. Od nje učim. Veliki je i pošten radnik i suradnik koji se može poželjeti. Radimo, živimo, odgajamo Juditu već četiri i pol godine, da. Možemo razgraničiti privatni i poslovni život iako se zbog našeg zanimanja konstantno prožimaju jer smo predani poslu i o njemu neprestano promišljamo. Doživljaje i događaje s proba, predstava i iz kazališta nosiš sa sobom i dobro je imati uz sebe nekoga s kime ih možeš pretresti.

▼ Kako su iza vas sad već brojne uloge, koliko vam je važna kompatibilnost energija? Imate li mehanizme kojima prevladavate "neslaganja" i što kada se dogodi da si "duše" na sceni ne odgovaraju? - Kao i svima, važno mi je osjećati se dobro u procesu i radu. Ali to su stvari koje se ne mogu unaprijed izračunati. Ta se kompatibilnost stječe kroz zajednički rad. Meni se pokazalo najboljim uvijek maksimalno davati sebe i sve od sebe. Na taj način pomažem i sebi, a nadam se i kolegama na sceni i oko nje.

▼ Duše su se, čini se, srele u predstavi Slučaj maturanta Wagnera?

- Da, jesu. Komorna predstava s velikom temom. Uloga oca čiji su mi tvrdi stavovi donekle i jasni, ali metode provođenja i ta rigidna strogost nisu. Zanimljiva uloga i proces iz kojeg sam mnogo naučio, pa i o sebi kao roditelju. Predvođeni Jasminom Novljakovićem, na kojega je istoimeni film ostavio jak dojam u njegovoj adolescentskoj dobi i koji je uspio na nas prenijeti važnost bavljenja ovom temom. Počašćen sam što sam imao priliku raditi je s divnim kolegicama i svoja tri pretalentirana bivša studenta.

▼ Predstava Jom Kipur ili pomirenje donosi kopanje po kolektivnim i duboko osobnim traumama. Snažan komad nastao po jednako snažnom romanu. Kako vam je raditi s Ivanom Šojat?

- Prije svega, pročitao sam odličan Ivanin roman. I zapitao se kako ću ja to. To je pitanje proizlazilo iz golemog poštovanja i suosjećanja prema ljudima kao što je Josip Matijević. Uz jednog sam takvog, svoga oca, odrastao. Kako te gubitke, bilo prijatelja, roditelja, znanaca, suborca učiniti autentičnim i istinitim? Samo radom i kopanjem po samome sebi. I opet imao sam sjajne suradnike i suigrače. Uz Ivanu, redatelja Želimira Mesarića, dramaturginje Ivanu Klaić i Maju Gregl, Mateu, Duška, mlade i talentirane kolege i naše iskusne lavove. I gospodina Čavajdu, doktora psihijatrije, koji nam je mnogo pomogao. Za Ivanu imam samo riječi hvale.

Volim čitati

▼ Ostavljaju li snažne uloge traga na vama, kako izlazite iz njih? - Ostavljaju tragove u obliku fizičkog umora i emotivne iscrpljenosti. Kako iziđem iz njih? Išetam iz kazališta. Slušam glazbu, čitam, kuham, igram igrice, pratim sport, družim se s obitelji i prijateljima, onda opet dođem u kazalište, dva sata budem Josip i onda opet išetam i sve ispočetka.

▼ Pripremate li nešto novo, kako birate uloge? Jeste li nekad odustali od već prihvaćenog angažmana?

- U svom kazalištu igram što me dopadne. To mi je posao. I zadovoljan sam što radim, i tu biranja i nema. I neka je tako. Kada me zovu raditi izvan matičnog kazališta, odbijem ako nemam vremena. Ako imam vremena, budući da volim raditi, prihvatim posao i učinim sve da mi bude dobro. Odustao sam uglavnom ako je u pitanju nekakav zdravstveni problem koji me spriječi da u tom trenutku radim.

▼ Uz sva čitanja vezana uz uloge, stignete li čitati nešto za svoju dušu?

- Stignem, naravno, volim čitati. Čitam biografije bendova i pjevača koje volim, kupujem knjige. U posljednje vrijeme čitam hrvatske pisce i preporučujem svima da ih čitaju. Naravno, Ivanu Šojat, Periša, Perišića, Novaka, Šnajdera, Jergovića, Karakaša, Bodrožić, sad čitam i Marka Gregura. Nedavno sam kod vas u Gradskoj i sveučilišnoj knjižnici Osijek posudio Olgu Tokarczuk, Knjige Jakubove, knjižurinu od 1200 stranica. Govori o nesigurnim vremena sredinom 18. stoljeća nedaleko od turskih granica, koja su pravi trenutak da se pojavi novi Mesija. Ime mu je Jakub Lejbovič, sin je rabina iz Černovica, unuk neumrle Jente, vješt trgovac i karizmatičan propovjednik. Njegova su učenja prilično neortodoksna, a granice morala široke, pa rabinima ubrzo postane trn u oku. Mijenjajući strane i vjere, Jakub, koji u međuvremenu uzima prezime Frank, svoju će vjernu sljedbu pokušati odvesti prema oslobođenju… Stao sam na 800. stranici zbog rada na Jom Kipuru, ali planiram je ponovno podići i završiti. ■