Strategija kontinuiteta kvalitetnih politika uvijek je dobitna

a ovogodišnje parlamentarne izbore prvi će put i neke nove, nedavno ili nešto ranije osnovane stranke, poput stranke Ivice Todorića "Zajedno Hrvatska" ili stranke "Republika" Damira Vanđelića, te stranke Marka Jelića, Mislava Kolakušića i neke duge...

▼ Imamo li ponovo svojevrsnu inflaciju političkih stranaka? Nude li nove političke stranke nešto novo ili su u svojim programima uglavnom ne odveć kreativne, poticajne i na razini uobičajenog populizma - pitali smo Davora Gjenera, političkog komentatora i analitičara s Krka?

- Pričekajmo završetak procedure usvajanja kandidacijskih lista nakon raspisivanja izbora. Tek kad vidimo koje su liste usvojene, znat ćemo koje od tih novih stranaka doista nastupaju na izborima, koje od njih eventualno imaju karakter nacionalnih stranaka, dakle koje nastupaju u svih deset izbornih jedinica, a koje nastupaju tek u jednoj ili dvije-tri izborne jedinice. Stranke koje još nisu ni formalno osnovane jednostavno ne mogu imati nacionalnu mrežu potpore svojim kandidatima u svim izbornim jedinicama. Osim toga, sve stranke koje nabrajate skupine su okupljene oko jednog vođe, ili u najboljem slučaju okupljaju nekolicinu aktera poznatih iz građanskog društva ili otprije prepoznatljivih u parlamentarnoj areni. Te organizacije ne ispunjavaju sve kriterije da ih u pravom smislu riječi možemo smatrati političkim strankama.

Istina je, stranke su prije svega organizacije koje nastoje utjecati na donošenje političkih odluka i na političku vlast, a utjecaj na vlast ili sudjelovanje u njoj nastoje ostvariti nastupajući na izborima. Osim nastupanja na izborima, stranke imaju još neke ustavne obveze. Naime, stranke u hrvatskom ustavnom modelu nisu osobe privatnog prava, kao što su to u klasičnom britanskom parlamentarnom sustavu, na primjer. Od Ustava SR Njemačke iz 1949. godine, nakon zlog iskustva sa strankama iz totalitarnih poredaka, uobičajeno je da se uloga političkih stranaka regulira Ustavom, a da se i Ustavom, ali i posebnim zakonima reguliraju demokratske procedure u strankama, njihove obveze prema građanskom društvu i državi, ali i procedura zabrane djelovanja političkih stranaka.

Stranke imaju tri glavne uloge: one nastupaju na izborima i nakon toga, sukladno izbornim rezultatima, njihovi članovi ili suradnici "izgrađuju državu", zauzimaju političke pozicije u državnom sustavu, čime se osigurava legitimitet vladavine. Druga važna uloga stranaka je izgradnja javnih politika, koje žele provoditi ako dođu na vlast, zagovaranje tih politika u javnosti i pridobivanje potpore birača za te politike, a treća regrutiranje, obrazovanje i priprema ljudi sposobnih za upravljanje javnim poslovima za preuzimanje pozicija u državi, kako bi provodili te javne politike.

IZAZOVI KOALICIJA

▼ Koji su onda u tom kontekstu problemi hrvatskih stranaka, kako onih tradicionalno velikih i održivih, tako i onih novijeg datum, još u fazi konsolidacije prema dužoj održivosti, da se tako izrazim...?

- Problem hrvatskih relativno konsolidiranih stranaka je da se u nedovoljnoj mjeri, pogotovo dok ne sudjeluju u vlasti, dok su u opoziciji, bave definiranjem alternativnih javnih politika i da ne provode sustavno regrutiranje, obrazovanje i promicanje talenata za upravljanje javnim poslovima. Zato su u Hrvatskoj, iz ciklusa u ciklus, kadrovski bazeni stranaka sve plići i sve je manje aktera kompetentnih za upravljanje javnim poslovima. Stranke koje kao nove ulaze u parlamentarnu arenu, koje prvi put pokušavaju pridobiti biračko povjerenje na nacionalnoj razini, ulaze s velikim hendikepima u izbornu trku - uglavnom nemaju ni oblikovane javne politike koje bi provodili, pa čak ni jasne svjetonazore koje misle zastupati, a pogotovo nemaju skupinu ljudi koja u ime stranke, na osnovi stečenog povjerenja birača, može upravljati javnim poslovima.

Istina je da smo u proteklim ciklusima imali situaciju da novopridošli u parlamentarnoj areni stječu relevantan utjecaj u Saboru, ali taj utjecaj nikad do sada nije bio konsolidiran u pravom smislu riječi i nikad nije donio bitne inovacije u javne politike u Hrvatskoj. Ni jedna od tih stranačkih "zvijezda repatica" nije razvila relevantan tim upravljača i nikad nije pokazala stvarne kapacitete za sudjelovanje u izvršnoj vlasti. Ne vidi se da bi nova stranačka ponuda ostavila neki dubok dojam na hrvatsko biračko tijelo, koje, čini se, stječe iskustvo s dometima tih novih pojava u parlamentarnoj areni.

▼ Koliko okrupljivanje/ udruživanje na ljevici kakvom svjedočimo posljednjih dana može ugroziti poziciju HDZ-A, kao i poziciju stranaka desnice? U međuvremenu, nastale su i prve pukotine u lijevoj koaliciji jer u IDS-U nisu zadovoljni nekim Grbinovim izjavama... Vaš komentar na aktualno stanje na ljevici, ali i desnici?

- Izgradnja koalicija je dugačak i osjetljiv proces, a koaliciju nije moguće izgraditi nekoliko tjedana prije izbora. Doduše, moguće je stvoriti provizornu krpariju, koja će osigurati osvajanje ponekog mandata više nego što bi stranke okupljene u savezu uspjele osvojiti samostalno, ali na taj način nije moguće izgraditi savez sposoban sljedeće četiri godine upravljati javnim poslovima na nacionalnoj razini.

Kad se posla izgradnje koalicije prihvate potkapacitirani akteri, kakav je Peđa Grbin, koji nije uspio na okupu održati ni vlastitu stranku koju je preuzeo početkom mandata na isteku, onda se može očekivati da će ta krparija početi pucati po šavovima i prije izbora, a upravo to se sada "graditelju koalicije" Grbinu događa.

Nije bez vraga to što najbolji europski izborni zakon, onaj SR Njemačke, zabranjuje predizborne koalicije, jer se predizbornim koalicijama na neki način "vara birače", ali i unosi nestabilnost u buduću parlamentarnu arenu, jer uz pomoć koalicija u parlament mogu ući stranke koje inače ne bi mogle platiti cijenu sudjelovanja u parlamentarnoj areni, a ta je cijena prelazak izbornog praga. Kad imamo posla s koalicijom deset stranaka, od kojih bi tek nekoliko moglo preći izborni prag samostalnim nastupom, jasno je da se u budući saziv Sabora unosi nepotrebna i štetna fragmentacija. Racionalne su koalicije, poput one IDS-A, PGS-A, Reformista i Fokusa. PGS je vrijednosno vrlo blizak IDS-U, godinama surađuju, te stranke nisu međusobni konkurenti, jer jedna drugoj ne ulaze u izborno polje, a dugogodišnja suradnja povezala je i njihova vodstva i timove, tako da lako mogu zajedno sudjelovati i u izvršnoj vlasti. Nekoć je HNS razvijao savez s IDS-OM, a danas Fokus i Reformisti funkcioniraju kao regionalni ostaci negdašnje nacionalne liberalno-demokratske stranke. Sve četiri stranke imaju svoje utvrde i mogu doći do parlamentarnih mandata. Slično je s Možemo!, koji ima svoju utvrdu u tri zagrebačke izborne jedinice, dvije manje utvrde u Istri (Pula i Pazin), prepoznatljivu organizaciju u Rijeci i kvalitetne saveznike u Dubrovniku. Zato im i ne pada na pamet u tim izbornim jedinicama nastupati u deseteročlanoj (ili jedanaesteročlanoj) koaliciji.

Savezništvo sa strankama koje imaju marginalnu potporu u biračkom tijelu i koje same procjenjuju da individualnim izlaskom na izbore ne mogu osvojiti ni jedan mandat, posve je neracionlano predizborno ponašanje. Većina birača ionako glasa oportunitetno, ne za svoj prvi izbor, nego za onu stranku za koju računa da može stvarno utjecati na javne politike koje su tim glasačima u interesu. To malo glasača kojima bi te promilske stranke bile prvi izbor, ionako bi na kraju glasalo za najjaču listu u njihovu političkom polju, a bez uvlačenja političara koji nemaju ni razrađene javne politike ni timove ljudi sposobne upravljati javnim poslovima, postizborna arena bila bi mnogo jednostavnija.

Sve što vrijedi za male stranke bez parlamentarnog potencijala na ljevici, vrijedi i za one na desnoj margini parlamentarne arene, one koje su izvan sfere "ustavnog luka".

SIGURNO I STABILNO

▼ Zaključno: Kakvu novu vladu treba Hrvatska u idućem četverogodišnjem razdoblju? Koliko bi buduća vlada HDZ-A s koalicijskim partnerima bila vlada kontinuiteta i sigurnosti, a koliko bi eventualno neke duge koalicijske (iz sadašnje oporbe) vlade bile rizične, nesigurne i destabilizirajuće alternative?

- Iz dva prethodna mandata, onog koji je započeo 2016. i onoga od 2020., mogli smo naučiti nekoliko stvari. Prvo, obje te vlade su imale, najvećim dijelom svoga mandata, minimalnu većinu, a pokazalo se da minimalna većina ne mora značiti nestabilnost. Dapače, minimalna većina pokazala se stabilnijom od nekih prethodnih, koje su imale relativno veliku marginu, ali su svejedno bile obilježene nestabilnošću. Temeljna ideja diobe i kontrole vlasti je međusobno suprotstavljanje političkih ambicija, i to takvo koje će osigurati, s jedne strane, da nositelj vlasti ima dovoljno moći do obavlja povjereni mu posao, a s druge strane, da bude neprestano pod kontrolom i ograničen od suprotstavljene političke ambicije. Drugo iskustvo je da je za malu otvorenu državu, kakva je Hrvatska, za razvoj i ostvarivanje njezinih interesa, politika "više Europe" izrazito produktivna, a da su europska integracija i euroatlantizam stvorili preduvjete za razvoj i sigurnost u inače turbulentnom i nesigurnom razdoblju. I konačno, iskustvo s dvije vlade Andreja Plenkovića nas uči i to da je politička arhitektura koja je obilježila te dvije vlade (prvu, od rekonstrukcije u proljeće 2017.), dakle suradnja stranke umjerenog desnog centra sa zastupnicima manjina i manjim liberalno-demokratskim opcijama vrlo produktivna i da osigurava stabilnost.

I na kraju, strategija kontinuiteta dobrih politika uvijek je dobitna. Za Hrvatsku bi, doduše, bilo mnogo produktivnije kad bi imala situaciju kakva je obilježavala Njemačku od sedamdesetih godina prošlog stoljeća, pa do nedavno, kad su birači imali izbor između dvije umjerenjačke centrističke politike: jedne umjereno desne, demokršćanske, i druge umjereno lijeve, socijaldemokratske. (D.J.) ■