PISANJE MU JE HOBI
cije do oplemenjivanja" biti od koristi svima koje zanima podrijetlo i razvoj kukuruza kroz povijest, znanstvena istraživanja o toj važnoj biljci, njezina ogromna raznolikost i tipovi germplazme, uključujući oplemenjivački materijal koji se koristi u komercijalnom oplemenjivanju i koji čini većinu proizvedenog kukuruza danas u svijetu - ističe Brkić.
Ova knjiga nije namijenjena samo stručnjacima, usmjerena je široj publici - studentima poljoprivrede, ali i drugih znanstvenih i stručnih područja, proizvođačima i svima ostalima koje bi ovakva tematika mogla zanimati. - Sadržajno, neki će dijelovi stručnjacima biti vrlo jednostavni, možda čak i trivijalni, a neki će dijelovi široj publici možda biti previše stručni. Nadam se da jaz između te dvije krajnosti nije prevelik i da to znatnije ne narušava cjelinu - kaže autor. Respektabilan je i popis literature, naime, autor se služio s ukupno 598 literaturnih izvora. Osim toga, knjiga sadržava i 146 slika (riječ je o prekrasnim fotografijama koje je većim dijelom snimio autor knjige), 34 tablična prikaza, šest grafikona i sažatak na engleskom jeziku. Knjiga će uskoro biti u prodaji u osječkoj knjižari Nova, a zainteresirani se mogu javiti i autoru knjige na e-adresu: andrija.brkic@poljinos.hr.
- Ova knjiga ima zadatak proširiti gledište o kukuruzu, predstaviti kukuruz kroz njegovu bogatu povijest, evoluciju, bezbrojne načine upotrebe, opsežna znanstvena istraživanja, te na taj način otkriti, odnosno još jednom potvrditi, važnost kukuruza u ljudskom društvu, od davne prošlosti i starih američkih civilizacija do današnjih dana u malome slavonskom selu - ističe naš sugovornik.
Priča o plesu
Druga je Brkićeva strast ples. "Plesom sam se počeo baviti 1999. godine, bio sam tada u srednjoj školi i otišao sam u Športsko-plesnu udrugu (ŠPU Feniks) naučiti osnove plesa za maturalnu zabavu. Na kraju sam shvatio da mi se ples sviđa i već 2002. godine počeo sam voditi tečajeve plesa. Od tada vodim tečajeve, latinoansambl, i to traje neprestano do danas", priča Brkić.
Najdraži su mu latinoplesovi, počeo ih je plesati prije 20 godina, kada je bio u Americi. "Ondje sam upoznao puno pripadnika latinokulture iz svih zemalja svijeta. Cimeri su mi bili iz Meksika. Od 2003. godine tečajeve latinoplesova vodim u Osijeku, a s obzirom na to da se ljudima to sviđa, osnovali smo latinosekciju u ŠPU Feniks", objašnjava.
- U međuvremenu je latinoansambl preuzeo moj kolega i prijatelj Vanja Dušić, dopredsjednik ŠPU Feniks. Član sam Izvršnog odbora Feniksa, glavnog tijela u klubu. Osim mene, tu su Darko Valentić, predsjednik kluba, Vanja, Milan Bugarić i Viktor Vanek - dodaje Brkić.
Da mu rad u ŠPU Feniks mnogo znači, potvrđuje i njegov veliki angažman na obilježavanju važne obljetnice tog kluba.
- Uskoro ćemo obilježiti veliki jubilej, 1. lipnja slavimo 30 godina naše udruge, jednog od najstarijih plesnih kolektiva u Hrvatskoj, dakle i u Osijeku. Zamislili smo slavlje u Hrvatskom narodnom kazalištu u Osijeku, bit će izložba (kostimi, diplome, priznanja, ulaznice), promocija dviju knjiga, mrežne stranice i prigodni program, u kojem će nastupiti naši članovi - nabraja naš sugovornik.
On je autor obiju knjiga, riječ je o monografiji o klubu koju su izdali za 25 godina kluba, a Andrija Brkić napravio je za tu prigodu drugo izdanje. Druga knjiga je "ŠPU Feniks na plesnim balovima u inozemstvu".
Uz ples ga veže i njegova ljubavna priča. "Svoju suprugu Ivanu upoznao sam u ŠPU Feniks, a zajedno smo od 2000. godine. Vjenčali smo se, imamo troje djece, koja također imaju smisla za ples. Starija kći Gabrijela članica je baletne skupine u Glazbenoj školi Franje Kuhača, a nedavno je imala glavnu ulogu u predstavi Orašar u Dječjem kazalištu Branka Mihaljevića. Najmla
“Volim pisati, to mi je hobi, radim to već godinama, ali za svoju dušu. Posljednjih nekoliko godina razmišljam o objavljivanju svojih zapisa, ali treba naći neku nišu, publiku, bilo da je riječ o plesu, kukuruzu, bilo o putovanju. Problem je što sve radim sam, od skupljanja materijala, pisanja, uređivanja, tehničkog i grafičkog uređivanja. Zato je to sporije, ali moj moto je: Zrno po zrno pogača, a i strpljiv sam po karakteru”, kaže Brkić. đa kći ima šest godina i ide sa mnom redovito na plesne tečajeve. Sin je u pubertetu, on još razmišlja bi li naučio plesati", kaže Brkić.
Priča o putovanjima
Uz kukuruz i ples vezana su putovanja, što poslovna što privatna. Naš je sugovornik obišao gotovo cijeli svijet. - U plesnom smo aranžmanu bili na Kubi dva puta. Kostarika, Argentina, Meksiko, to su zemlje Srednje i Južne Amerike u kojima sam bio nekoliko puta. Što se posla tiče, naš Poljoprivredni institut ima zimske generacije sjemena kukuruza u Čileu i Meksiku, pa sam i ondje bio više puta. U Turskoj imamo oplemenjivačku stanicu, gdje redovito odlazim s kolegama dva puta godišnje, tako da sam u Turskoj bio više od 30 puta. Uvijek vodim dnevnik na putovanjima, fotografiram i pravim knjižice, zapravo putopis, koje dijelim suradnicima - kaže Brkić.
Dodaje da mu je velik užitak upoznavati nove kulture. "Najviše mi se svidjela Latinska Amerika, a na Kubi sam se osjećao kao da sam zapeo u nekom vremenskom stroju, koji me vratio 60 godina unatrag. Ondje nema modernih trgovina, a na autocesti ima svega, od koza, kočija do automobila i kamiona. Ljudi su u toj zemlji ekstremno siromašni", opisuje Brkić. Stjecajem okolnosti upoznao je puno Meksikanaca, a osim što su mu kolege, mnogi od njih postali su mu prijatelji. U Meksiku živi 130 milijuna ljudi, a ima ih posvuda u svijetu. S nekim kolegama i danas je u kontaktu, neke je posjetio u Meksiku. Primjerice, 2018. bio je u Čileu pa produžio u Meksiko i posjetio prijatelja. - U Meksiku sam kušao brojne specijalitete od kukuruza. Ta je zemlja domovina kukuruza, kulturološki i povijesno vezani su uz tu biljku, tako da im je svaki dan na stolu neko jelo od kukuruza. Oni ne jedu kruh, ali zato imaju tortilje, jedu ih svaki dan. Kod nas je kukuruz šrot, sirovina, a ne biljka koja je stara 10.000 godina, koja je postojala još u vrijeme drevnih civilizacija. Zato sam i napisao prvu knjigu o kukuruzu. No druge zemlje to njeguju. Kostarika se, recimo, 2014. proglasila civilizacijom koja je bazirana na kukuruzu. Oni brendiraju svoju zemlju kao zemlju kukuruza. U tom je dijelu svijeta to bitno, ali nama nije. Kod nas rijetko tko u kukuruzu vidi povijesnu, kulturnu ili umjetničku vrijednost. No zaboravljamo da su generacije ljudi preživjele zahvaljujući kukuruzu. Kada smo bili siromašni, jeli smo kukuruz objašnjava znanstvenik. I zaključuje: “Danas je, primjerice, u Africi većina kukuruza za ljudsku prehranu, generacije ljudi ondje preživljavaju zahvaljujući kukuruzu, a kod nas se 99 posto kukuruza koristi kao hrana za svinje. Iako je kod nas kukuruz dominantna kultura, sije se na najviše površina, velika je većina tog zasijanog kukuruza stočni kukuruz i služi za hranidbu stoke.” ■