OBOŽAVA svoje PRIJATELJE IZ UDRUGE ZA DOWN SINDROM
Privatno smo plaćali defektologa, logopeda, učiteljicu, fizikalnu terapiju..., tko god joj je mogao pomoći da izvuče svoj maksimum. Katarina sporo uči, a brzo zaboravlja, zbog toga se znalo dogoditi da bi puno toga zaboravila u dva mjeseca, koliko sam nekada radila u sezoni. Ipak, nikad nismo posustali, pa se tako ponašamo i danas, pomažemo joj da nauči što više", kaže Luja Jukić, koja je sada u statusu majke njegovateljice, a njezin je suprug otišao ranije u mirovinu zbog vlastitih zdravstvenih teškoća. To znači da sada većinu svoga vremena posvećuju svojoj Katarini ili udruzi, koja je svojedobno osnovana na terasi njihove kuće.
Kao mnogim drugim roditeljima djece s teškoćama u razvoju, i Jukićima je važno osigurati Katarininu dobrobit i kada njih jednom ne bude. "O Katarini će se brinuti jedna od njezinih sestara, veliko nam je olakšanje što znamo da će biti tako", otvoren je Božidar. I kao otac i kao predsjednik udruge koja okuplja osobe s Downovim sindromom i njihove obitelji priželjkuje da inkluzija doista zaživi, da se bar neke osobe s Downom uspiju zaposliti, da se društvo još bolje brine za njih i kada su odrasle dobi. Iako je situacija bolja nego prije, još je većina tereta na leđima roditelja, pa je tako i s Katarininim. Dok su kao djeca uključeni u redovite vrtićke programe, u redovitim je školama samo manji broj njih, jako ih je malo zaposleno (nitko iz osječke udruge!), a od modernog se društva očekuje da u svakodnevicu, na bezbroj različitih načina, pokuša doista uključiti svakog svog člana. Načina ima, samo se za zajednicu jednakih mogućnosti svi moramo više potruditi. Baš svi. U inkluziji također postoje uzori, lučonoše boljeg društva, kakav je, primjerice, trkač i trener trčanja Elvir Rakipović iz udruge Zdravo trčanje. Ondje je junakinja naše priče otkrila i razvila svoju strast za trčanjem. Nije da joj se baš uvijek dâ, ali, kao i ostali sportaši, uvijek sama (i uz pomoć roditelja) iznova nađe motivaciju. Štoviše, trčati je, kako bi Kati pravila društvo, počela i njezina mama, pa se ovih dana, u svojoj 59. godini, priprema istrčati novi polumaraton, onaj Ferivijev. Kata će pak, u pratnji sestre, trčati utrku građana u duljini od pet kilometara, što joj neće biti prvi put. Ma kakvi, pa lani ju je snimala i televizija, dala je intervju Tinu Kovačiću!
Mamin uzor
“Djeca s Downovim sindromom imaju hipotoniju, dakle smanjenje napetosti (tonusa) mišića, a i sklona su pretilosti, zbog čega smo uvijek vodili računa o tome da Katarina bude tjelesno aktivna. Prvo je trenirala plivanje u Plivačkom klubu Delfin, no kako je u jednom trenutku bilo premalo natjecatelja, učitelj tjelesnog predložio nam je da krene na trčanje. Uvjerio nas je da joj to neće biti nikakav problem iako nije nikada pretrčala ni pet metara. Odveo sam ju treneru Luki, bilo joj je tada petnaestak godina, gdje je trenirala s mlađom djecom. Lijepo je prihvatila trčanje i treniranje, a onda smo na humanitarnoj utrci upoznali Elvira Rakipovića. Supruga i Katarina počele su trčati u njegovoj udruzi Zdravo tračanje, sudjeluju u Ligi, putuju na utrke izvan Osijeka", kaže Božidar. "Trčale smo u Somboru, Kuli, Osijeku, a subotom redovito trčimo Ligu, Katarina uvijek, u svom ritmu, istrči svoja 4,2 kilometra. Ja sam zapravo počela trčati kako bih pratila Katarinu, no ona je nedavno trčala i bez mene", ističe Luja. Trčanje je cijeloj obitelj donijelo i dodatni banefit - zajednička putovanja po Hrvatskoj i izvan nje. Katarina i Božidar tako su,
21. 3. primjerice, podržali Luju kada je trčala polumaraton u Skopju. U to sam se mogla i sama uvjeriti jer mi je Katarina, dok smo o tome razgovarali, pokazala na telefonu video iz makedonskog glavnog grada, ponosna na svoju mamu.
“Katarina redovito trenira i redovito trči utrke", hvale ju njezini roditelji. No trčanje nije jedini sport kojim se bavi ova svestrana djevojka - jaše u udruzi Mogu te trenira karate i džudo. Druga joj je ljubav kazalište, pa ima abonoman u Hrvatskom narodnom kazalištu u Osijeku, kamo ide s prijateljicom koju je upoznala na trčanju, odvjetnicom Biljanom Mikulić. Zbog toga ne iznenađuje što je već odgledala i dvije ovosezonske hit-predstave, balet Snježna kraljica i komediju Maratonci trče počasni krug, koje su od nje zaradile odlične kritike. Katarina je za svoje sportske uspjehe prikupila već mnoge diplome, pahare i medalje, ali da se nju pita, glavna bi nagrada bila čokolada Snickers, koju obožava.
Iako su nas učili da novinar uvijek mora biti nepristran, priznat ću vam - navijam za Katarinu svim srcem. I vi to možete već na ovogodišnjoj Ferivijevoj utrci. Sigurna sam da će Katin rezultat biti vrijedan naramka Snickersa. ■
Dok razgovaram s njezinim roditeljima, Katarina na mobitelu bira glazbu. Pjevuši uz hit Miley Cyrus Flowers i priznaje mi da joj je jedna od omiljenih pjevačica. I sama jako voli pjevati, što otkriva i mikrofon na stalku koji vidim u prostoriji u kojoj su me Jukići ugostili. Kao i svestrana Miley, Katarina jako voli plesati. Mrski su joj, međutim, kućanski poslovi, priznaje mi, no mama i tata smatraju da neke od njih mora povremeno obaviti uime samostalnosti.
Katarina obožava družiti se s prijateljima iz Udruge za Down sindrom, koja trenutno okuplja 45 članova i njihove obitelji. Već se petnaestak godina sastaju svaki četvrtak od 18 do 20 sati u prostorijama u Ulici Bartola Kašića, koje su dobili na korištenje od Grada Osijeka, a kada im zatreba koji “kvadrat” više od njihovih tridesetak, Nezavisni sindikat, koji je na istoj adresi, ustupi im svoju dvoranu. U udruzi je uvijek zabavno, kaže mi Katarina, ovih su dana pripremali program za priredbu koju će održati večeras u 18 sati na daskama koje život znače, u donjogradskom teatru. Božidar Jukić naglašava kako su sva djeca iz udruge zaslužila pozornost, ne samo Katarina, što samo znači da i za nas novinare ima još puno posla.