ŠIRENJE ZONE SIGURNOSTI, MIRA I DRUŠTVENOEKONOMSKOG RAZVOJA

Da prokomentira odluku o otvaranju pristupnih pregovora s BIH oko ulaska u punopravno članstvo EU-A, zamolili smo Adnana Ćerimagića iz Sarajeva, višeg analitičara Inicijative za europsku stabilnost (ESI), u kojoj od 2013. godine prati situaciju u zemljama zapadnog Balkana i njihove odnose s Europskom unijom. - Odluka o otvaranju pregovora s Bosnom i Hercegovinom (BIH) o članstvu u EU-U dobra je vijest, koja otvara mogućnosti za novu i kvalitetniju razinu odnosa EU-A i BIH. Njome će se pokrenuti neki procesi na tehničkoj razini, no hoće li građani i gospodarstvo u BIH, osim kao znak ohrabrenja, osjetiti i njezine pozitivne posljedice u svakodnevnom životu, ovisi o tome hoće li pregovori voditi k članstvu u EU-U ili će BIH zaglaviti tamo gdje su godinama i njezini susjedi, od Crne Gore preko Srbije do Sjeverne Makedonije.

▼ Koliko je u sadašnjoj, složenoj geopolitičkoj situaciji, s ukrajinskim ratom na istoku Europe, opravdano širenje EU-A na tzv. Zapadni Balkan?

- Ako pogledamo kartu Europe u posljedenja tri desetljeća, onda vidimo tri grupe zemalja. Prva grupa su zemlje koje su krajem 1990-ih bile dio EU-A ili njezina jedinstvenog tržišta i koje do danas uživaju u miru i razvoju. Druga grupa su zemlje kojima je ponuđena prilika da se pridruže EU-U, održe mir, te krenu u sustizanje društveno-ekonomskog razvoja. Od Estonije do Hrvatske. Treća grupa su zemlje koje su ostale izvan tog kluba, i koje su uz društveno-ekonomsku stagnaciju često prolazile kroz nasilje, čak i oružane sukobe, od Ukrajine do Kavkaza. Dakle, proširenje Europske unije na Zapadni Balkan, regiju koja se nalazi unutar granica Europe, ali ne i unutar EU-A, prije svega je sigurnosno pitanje, pitanje širenja zone mira i društveno-ekonomskog razvoja.

▼ U širem i dubljem kontekstu, koji su i kakvi najveći problemi sadašnje BIH, države utemeljene na Sporazumu iz Daytona?

- Najveći problem BIH je to što su građani i većina reformski orijentiranih političara izgubili vjeru da je EU ozbiljan u pitanju njezina članstva i da se ono može dogoditi u nekom razumnom vremenu. Kad god su bili uvjereni da je to bilo moguće, naročito do 2006. godine, BIH i njezini političari, bez obzira na njezinu kompleksnu i decentraliziranu strukturu, bili su sposobni dogovarati i provoditi reforme.

To, međutim, već dugo nije slučaj. EU u ovom trenutku nije sposoban ili voljan ponuditi konkretniji datum za članstvo Crne Gore, jedne male, jednostavne zemlje i ekonomije, NATO članice, i prozapadno orijentirane. Čemu se onda može nadati BIH? Takvu situaciju, uz sve globalne promjene, od Ukrajine do Gorskog Karabaha i Bliskog istoka, iskorištavaju onda političari s alternativnim vizijama, uključujući i one koji žele oslabljenu ili podijeljenu BIH, i koji ne prezaju od nasilja.

▼ Kad se povede riječ o opstanku i dugoročnoj stabilnosti BIH, mnogi analitičari kao glavni unutrašnji problem izdvajaju Milorada Dodika. Koliko je to opravdano ili postoje i drugi vanjski faktori koji remete opstanak daytonske BIH?

- Milorad Dodik je metastazirao u političara opasne vizije, pokazao je da je sposoban napraviti konkretne korake k urušavanju teško izgrađene institucionalne i ustavne arhitekture BIH, koja je bez obzira na sve svoje mane osigurala gotovo tri desetljeća mira i kakve-takve demokracije. U samoj BIH i pretežno zapadnoj međunarodnoj zajednici već godinama postoje napori da se pronađu politički, pravni, ekonomski i institucionalni odgovori na takvu njegovu viziju i aktivnosti. U ovom trenutku možemo zaključiti da je to dalo nekog rezultata, Dodik je usporen, ponekad i natjeran da napravi korake natrag. Ali on je još uvijek tu i aktivan, i iščekuje povratak Donalda Trumpa u Bijelu kuću, za kojeg se nada da će podijeliti NATO i oslabiti EU.

▼ Svim sugovornicima u ovotjednoj temi o BIH i EU-U postavljamo na kraju isto pitanje: Kako vidite, da se tako izrazim, Bosnu i Hercegovinu u budućnosti?

- Iako je uvijek nezahvalno prognozirati, pred BIH su do kraja ovog desetljeća tri puta. Prvi put vodi k članstvu u EUU, odnosno dubljoj integraciji s Eu-om i NATO-OM, pri čemu se BIH, uz sve teške i nužne reforme, ipak mora nastaviti razvijati kao duboko decentralizirana i multietnička država. Drugi put je nastavak statusa quo, koji se u ovom trenutku čini najmanje realnim jer je došlo do promjena na europskoj i globalnoj razini. I treći put je najstrašniji, a to je pobjeda, nazovimo je, Dodikove vizije BIH, odnosno teritorija s urušenom institucionalnom i ustavnom arhitekturom i svim negativnim posljedicama koje se iz toga mogu izroditi.

■