Pojedinci napokon moraju igrati s više rizika i hrabrosti

Bijelo-plavi sada iz svake utakmice trebaju izlaziti “sa štitom ili na njemu”

Nogometaše Osijeka čeka miniciklus od tri uzastopna gostovanja, što nikako ne izgleda dobro iz trenutačne pozicije. Bijelo-plavi su ove sezone izvan Opus Arene neuvjerljivi, a prvenstvo je ušlo u fazu u kojoj više nemaju pravo na krivi korak.

Jasno, to govorimo ako još uvijek imaju ambicije izboriti plasman na europsku scenu. Ako su one ugasle, onda nema smisla pričati o bilo čemu. Osijek je u problemima, to znaju i "mali Bijelo-plavi, koji su se rodili ovog mjeseca u osječkoj Kliničkoj bolnici", a trener Zoran Zekić muku muči kako pronaći formulu kojom bi pomaknuo igru s mrtve točke. Opet ćemo ponoviti kako Osijek u "obveznim taktičkim elementima" ne izgleda tako loše, ali mu jednostavno nedostaje prave iskre koja bi ga učinila opasnijim pred suparničkim vratima.

Individualni poticaj

Obrana je stvar kolektivnosti, a napad je najčešće stvar individualnih bljeskova i rješenja. Upravo je to detalj koji osječkoj momčadi nedostaje. Više individualne hrabrosti i poduzetnosti, više preuzimanja rizika u suparničkoj trećini. Ipak, možda je i najveća tragedija u tome što osječka momčad ima dobre skakače u suparničkom kaznenom prostoru, ali ih jednostavno ne uspijeva opskrbiti kvalitetnim loptama. I na tome se velik dio njezinih napadačkih pokušaja jednostavno raspline. U takvom nogometu Ramona Miereza, koji je pravi kralj kaznenog prostora, ima posvuda samo ne u njemu jer momčad mu nije u stanju donijeti dovoljno lopti u zonu u kojoj je opasan k'o sam vrag, pa se Ramon troši i gubi po bespućima krilnih pozicija ili na 40-ak metara od vrata pokušavajući sudjelovati u organizaciji napada. Uh, kakav je to zapravo gubitak. I tu dolazimo do ranije uspostavljene teze u kojoj bi veznjaci i krilni igrači morali dati nešto više od zadanih taktičkih stvari. Bez toga osječka momčad ostat će sterilna i teško će stvarati prilike. Zekić pokušava potaknuti svoje ofenzivce na više slobode pri donošenju odluka u suparničkoj trećini terena, ali to se ipak još uvijek događa prerijetko. Veznjaci, uz iznimku Darka Nejašmića, najčešće bježe od preuzimanja odgovornosti. Dođu po loptu, pa je vrate stoperima nek se oni pate s njom, a onda to obično završava nekakvim "bunar loptama", koje čak ni sveprisutni Mierez nije u stanju dohvatiti. Taj problem nije novost u igri Bijelo-plavih jer oni već dugo vremena nemaju veznjaka koji je sposoban stvoriti višak na sredini terena individualnom akcijom.

Pobjeda postaje čežnja

I dok Bijelo-plavi po tom pitanju tapkaju u mraku, prvenstvena pobjeda pomalo već postaje čežnja. Posljednji su put travnjak uzdignutih ruku napustili prije gotovo mjesec i pol dana, kada su na Opus Areni svladali Goricu s 3:0. U razdoblju od tada do danas odigrali su četiri susreta, u kojima su dvaput remizirali (Lokomotiva i Dinamo) te doživjeli dva poraza (Rijeka i Varaždin). Priča o pobjedi na gostovanjima još je tužnija. Otkako je Zoran Zekić stupio na poziciju trenera, u gostima se pobijedilo samo jednom, i to u prvoj njegovoj utakmici protiv Hajduka na Poljudu. Taj sretni trenutak zbio se još krajem listopada prošle godine.

I sad sve te loše stvari treba eliminirati na gostovanju u Koprivnici, koje nikada nije baš posebno uzbuđivalo osječku momčad. No sada je i trenutak drukčiji jer doista ne znamo kada je, ako ne sada, vrijeme da momčad pokaže zube. ■

post

OSIJEK MJESEC I POL DANA BEZ POBJEDE