Asfalt u Kladavac stigao prekasno - ljudi su otišli
U naselju su još samo tri đaka i to će zasigurno biti posljednji, kažu Kladavčani
Dugi niz godina tražili su asfaltiranje ceste koja će im biti poveznica sa svijetom, njihovoj djeci osigurati prohodan put do škole, oživiti prometno izolirano i zapostavljeno naselje u kojemu žive te im konačno otvoriti nove egzistencijalne mogućnosti i dati razlog da ostanu na svojim ognjištima. Godinama su se žalili lokalnim i županijskim vlastima, o čemu je Glas Slavonije često pisao, a 60 je stanovnika u proljeće 2017. potpisalo peticiju s apelom za pomoć Vladi RH da im se omogući život dostojan 21. stoljeća, naslovljenu "Dvanaest i pet za raj koji umire". A kada je konačno 13. rujna 2019. prvi sloj vrelog asfalta prekrio prve metre makadamske ceste duge više od 11 kilometara, bio je to povijesni dan za stanovnike Kladavca, smještenog između općinskog središta Babine Grede i Prkovaca u Općini Ivankovo. Ali, pokazalo se, za revitalizaciju toga naselja - prekasno.
Godinama su Kladavčani muku mučili s udarnim rupama na dotrajaloj makadamskoj cesti koja im je uništavala automobile, traktore i bicikle, a dodatno su je habala teška vozila Hrvatskih šuma. Ljeti su se gušili u prašini, a za loših vremenskih prilika cesta je bila teško prohodna jer se nakon svake kiše i snijega pretvarala u kaljužu i njome se samo traktorom moglo proći. Bili su odsječeni od susjednih sela. Najviše su ispaštali učenici - kladavački osnovnoškolci nastavu pohađaju u Prkovcima i Retkovcima, a srednjoškolci u Vinkovcima. Izostajali su s nastave sve dok se blato ne osuši. Za lošeg vremena ondje nisu mogli ni vozilo Hitne pomoći ni pogrebnici. Godinama su Kladavčani upozoravali da im cesta život znači, ali vrijeme je prolazilo, obećanja su ostajala samo na riječima i ljudi su odlazili, više nisu imali razloga ostati…
U mirnom naselju smještenome uz šumu, okruženom prirodnim bogatstvom i plodnom ravnicom danas živi oko 25 stanovnika, "posljednjih Mohikanaca", kako ih je nazvao jedan od njih - Franjo Blažanović. Rođen je u Kladavcu 1966. godine i kada je išao u tamošnju osnovnu školu, prisjeća se, bilo je 45 učenika od prvog do četvrtog razreda. Radio je 25 godina kao djelatna vojna osoba u sustavu MORH-A u Vinkovcima, Đakovu… i u tom je vremenu putujući do susjednih Retkovaca potrgao tri automobila. A zbog udarnih je rupa na cesti dva puta godišnje morao kupovati nove automobilske gume. "Asfalt nas je i ukopao i zbog njega se narod i rasuo. Moj pokojni otac je više od 20 godina grebao i rukama i nogama za običnu cestu. I tek je 80-ih godina napravljen dio ceste od Prkovaca do mosta. A onda smo i u svojoj državi tri desetljeća čekali da dobijemo asfalt. Mnogima je to bilo previše i od 200 mještana koliko nas je bilo nakon rata danas nas je svega 23", govori Franjo. Da su mnogo ranije dobili cestu, sve bi, uvjeren je, bilo drukčije. O odlasku iz Kladavca supruga i on ne razmišljaju. Četvero im se djece poudalo, poženilo, svatko je otišao na svoju stranu. Dodaje da je u naselju ostalo još samo nekoliko mlađih ljudi i vjeruje da će i oni otići, što ga, priznaje, jako žalosti. Razočarani su i supružnici Zvonimir i Marija Blažanović, također rođeni Kladavčani. "U Kladavcu su danas još samo tri đaka, dva osnovca i jedan srednjoškolac, i to će zasigurno biti i posljednji. Mlađi su otišli, nit' se ovdje više tko ženi nit' udaje, nit' doseljava, a nekada nas je bilo puno…", priča Zvonimir. O kolikom padu broja stanovnika je riječ ilustrirao nam je podatkom da je u vrijeme bivše države i malo poslije njegova kuća nosila broj 111, a danas je na njoj ploča s brojem 11. “Desetljećima nam je najveći problem bio nedostatak asfalta. I sada kada smo ga konačno dobili i kada smo već bili izgubili svaku nadu, treba nam stanovnika", govore. Imaju, kažu, i struju, telefon, pokretna ih trgovina opskrbljuje kruhom i namirnicama... "Nakon što je stigao asfalt, u godini dana odselilo nam je 15ak duša. I kako stariji umiru, život u Kladavcu polako nestaje, a tu bojim se, pomoći nema", zaključio je Zvonimir. Kladavac će, kažu nam sugovornici, zapravo postati izletište za ljude koji se žele malo odmaknuti od užurbane svakodnevice i uživati u prirodi, miru i tišini, daleko od gradske buke. A u domovima posljednjih kladavačkih Mohikanaca polako će se gasiti svjetla, jedno za drugim... ■
⬤ Bernardica dolazi od imena Bernard, koje pak dolazi od njemačkoga Bernhard, a tumači se od dviju staronjemačkih riječi: bero ili bern, što znači medvjed, i hart - snažan, izdržljiv. Različite su izvedenice osnovnoga imena. U ženskom rodu pojavljuju se imena Bernardica, Bernadeta, Nardica, Dina...
Bernardica Soubirous stavljena je u kalendar 16. travnja, na dan kada je 1879. godine umrla u Neversu. Puno joj je ime Marija-bernarda, pučki Bernardica Lurdska. Bila je najstarija od šestero djece, vrlo slabog zdravlja. Odgojena je u vrlo siromašnoj obitelji. Kao djevojčici, od 11. veljače do 16. srpnja 1858. godine ukazala joj se 18 puta Majka Božja (Gospa). Bilo je to kod špilje nedaleko od francuskog grada Lourdesa. Bernardica je ušla u samostan sestara milosrdnica u Neversu. Redovničko joj je ime bilo Marija Bernarda. Njezino neraspadnuto tijelo počiva u tamošnjoj samostanskoj crkvi. Svetom je proglašena 8. prosinca 1933. godine. Likovno je najčešće prikazuju u lurdskoj špilji kako kleči pred Gospom.
ukratko