PREDSJEDNIK DRŽAVE JE STROGO VEZAN USTAVOM

Posljednje upozorenje Ustavnog suda, kojim je određeno da Zoran Milanović ni nakon ostavke ne može u trenutnom izbornom ciklusu obnašati ni dužnost mandatara ni predsjednika vlade, s jedne strane nalazi osnovu u nedvojbenim ustavnim načelima, ali je istovremeno opterećeno nepravovremenošću, lošom argumentacijom i svojom odvojenošću od prvog upozorenja. Njime je Ustavni sud bio naznačio da predsjednik Republike ne smije biti kandidatom na izborima, ali nije iskoristio priliku da pruži cjelovit i jasan okvir djelovanja šefa države u predizbornoj utakmici - navodi doc. dr. sc. Matija Miloš s Katedre za ustavno pravo Pravnog fakulteta Sveučilišta u Rijeci (originalnu verziju njegovog teksta bez skraćenja možete pročitati na www.glas-slavonije.hr), te u nastavku svog priloga za ovotjedni Magazin piše: - Kako je Ustavni sud trebao postupiti? Imajući u vidu sve što se dogodilo, možemo sada utvrditi što je još u prvom upozorenju trebalo napraviti. Prvo, trebalo je jasnije definirati položaj predsjednika Republike u hrvatskom ustavnopravnom poretku. Neki su komentatori, ne znajući ili manipulirajući pravom, tvrdili kako iz Ustava ne proizlazi zabrana njegove kandidature, tumačeći pritom Ustav kao da je pametni ugovor ili kućni red stambene zgrade. No predsjednik Republike ima jedinstven položaj stoga što mora predstavljati Republiku Hrvatsku, stoga što je imun na političku ocjenu svojeg djelovanja u Saboru i stoga što svoj legitimitet povlači iz neposrednog izbora građana, za razliku od vlade, koja u svojem djelovanju ovisi o međudjelovanju različitih stranaka koje su predstavljene u Hrvatskom saboru, pa zato i njezini članovi moraju biti akteri u predizbornoj utakmici. Kao nadstranački faktor, predsjedniku Republike povjerene su važne ovlasti nad izbornim procesom, posebno glede raspisivanja izbora, ali i nakon što izbori završe, nad formiranjem parlamentarne većine. On je u tom smislu kontrolor. Ima ulogu nepristranog suca, provjere nad međustranačkim dogovorima, koji bi trebao poglavito bdjeti nad time da ti dogovori budu usklađeni s Ustavom, a u tome je vezan obvezom da mandat dodijeli onome tko ima povjerenje većine svih zastupnika. On je, dakle, svakako strogo vezan Ustavom. Njegov minimum ustavnog postupanja je pravno određen i ne smije ga zamijeniti sklonost određenoj političkoj stranci.

Drugo, nije trebalo samo zabraniti kandidaturu predsjedniku Republike, već odrediti da je, poslije roka predaje stranačkih lista, predsjedniku Republike zapriječeno bilo kakvo sudjelovanje u predizbornoj utakmici. Ako je nositelj funkcije predsjednika Republike propustio dati ostavku do tog trenutka i uključiti se u izbore kao običan građanin, stavivši sebe u položaj koji je izvan aktivne kampanje, protuustavno bi trebalo biti svako njegovo daljnje djelovanje u predizbornoj utakmici, ali i u sastavljanju buduće parlamentarne većine, i to ne samo zbog granica njegove funkcije već zbog ovlasti koje ona ima nad formiranjem parlamentarne većine. Granice funkcije predsjednika Republike priječe mu da bude aktivni čimbenik u međustranačkim sporovima koji ne krše Ustav. Ovo Ustavni sud već u

Katedra za ustavno pravo Pravnog fakulteta Sveučilišta u Rijeci svojem prvom upozorenju nije smio vezati uz izborne rezultate, već uz najvišu vrijednost višestranačja. Nju Ustav izrijekom navodi kao jednu od zvijezda vodilja cijelog Ustava, uz bok slobodi, jednakosti i drugim vrednotama, ali i uz nezanemarivu ulogu narodnog suvereniteta kao vlasti zajednice slobodnih i ravnopravnih državljana. Podsjećam, višestranačje ne znači samo da su političke stranke formalno slobodno osnivati se, već označava i obvezu njihova demokratskog ustrojstva, što znači da su ponajprije odgovorne svojim članovima i svojim biračima. Da bi izbori doista bili slobodni, birači moraju biti slobodni odrediti se za i protiv određenih stranaka u interakciji s njima, a da predsjednik Republike ne utječe na to.

Slično tomu, nakon izbora, političke opcije moraju biti slobodne svojim pregovorima dogovoriti svoju suradnju u Hrvatskom saboru, a imajući u vidu svoju odgovornost građanima. Vlada je samo posljedica toga. Središnje pitanje ne smije biti hoće li se ili neće predsjedniku Republike dati mogućnost da sastavlja vladu, jer on je slovom Ustava obvezan i ovlašten samo dati mandat onome tko ima sedamdeset i šest potpisa. Međutim, budući da je predsjednik Republike taj koji nadzire pregovore stranaka, on je u poziciji utjecati na njih. S obzirom na to da je tome tako, ne smije mu se dopustiti da postane mandatar niti da uopće bude član vlade koja bi proizašla iz tih pregovora kada je već ranije propustio dati ostavku, jer u tom bi slučaju pojedine političke stranke mogle predsjedniku Republike nuditi poziciju samo zato da bi dobile vlast. Takva je trgovina funkcijama neustavna i iz njezine mogućnosti mogla se izvesti zabrana predsjedniku Republike da, i u slučaju ostavke, u trenutnom izbornom ciklusu bude mandatar i/ ili član vlade koja bi proizašla iz međustranačkih pregovora. Tome je tako zbog toga što bi se u takvom slučaju predsjedniku Republike dopustilo da u vlastitu korist instrumentalizira svoj institucionalni položaj, a on to ne smije zbog toga što mora biti predstavnik koji je strogo vezan Ustavom i koji što više mora biti neutralni arbitar u političkim sporovima. Ustavni sud nije postavio ovaj okvir, iz kojega bi proizlazilo zašto bi i kada predsjednik Republike trebao biti isključen iz proaktivnog djelovanja u formiranju parlamentarne većine. Zbog toga se njegovo drugo upozorenje čini krajnje arbitrarnim. Konačno, ono se čini arbitrarnim i zbog toga što Sud nije naznačio zašto odgovornost drugih aktera, posebno političkih stranaka, nije dovoljna da bi se osigurali standardi proustavnog predstavljanja. U tome je ključni nedostatak njegova drugog upozorenja, uz koji je blisko vezano to što Ustavni sud nije ničime potkrijepio nastanak svoje ovlasti da ocjenjuje ustavnost imenovanja mandatara i predsjednika vlade. Prema mojem mišljenju Ustavni sud nije smio istupati s drugim upozorenjem, jer može se vidjeti da pregovori političkih stranaka još traju i da je iz njihova razvoja sve razvidnije kako su same stranke odustale od ideje imenovanja Zorana Milanovića za mandatara. U tom kontekstu potpuno je neodgovorno i dubiozno pozivati se na neke "zakulisne igre" koje navodno traju i zbog kojih, jednako tako navodno, treba izlaziti s ekstremnim mjerama zabrane djelovanja pojedinaca u političkoj igri. Naprotiv, čini se da su sami akteri izbornih procesa na sebe preuzeli odgovornost provođenja elementarnih postavki Ustava Republike Hrvatske. U tome apsolutno nije bilo potrebe za ponovnom i fragmentarnom intervencijom Ustavnog suda, što je, nažalost, drugo upozorenje zaista i bilo.

Konačno, treba naglasiti da ustavni pravnici i teoretičari, popularno zvani "ustavni stručnjaci", nisu političari. Neprimjereno je za nas istupati samo na temelju ocjene primjerenosti političkog trenutka, ne vodeći se pravnom argumentacijom, ocjenjujući što bi bilo "mudro" ili "razborito". Odgovornost i luksuz takvih ocjena rezervirani su za političare, ne za nas. Mi možemo i moramo isticati obilježja pravnog okvira, ali na općoj je javnosti i na političarima da preuzmu odgovornost za skrb o tim okvirima. Naše znanje ne daje nam za pravo da namećemo svoju političku prosudbu kao vrhunsku mudrost, mjerilo svega dobroga u hrvatskom političkom životu. (Portret snimio: Sergej Drechsler/novi list) ■

Sad kad su izbori gotovi, kakva bi bile ocjena protekle kampanje, napose u komunikacijskom i retoričkom smislu, koliko je sve bilo očekivano i predvidljivo, ili smo čuli i vidjeli i nešto novo, tko se posebno iskazao, a tko razočarao..., neka su od pitanja na koja smo odgovore potražili od izv. prof. dr. sc. Gabrijele Kišiček, pročelnice Odsjeka za fonetiku Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.

POBJEDNICI I GUBITNICI

- Kampanja je bila žestoka, negativna i izrazito emotivno angažirana, ali s premalo konkretnog sadržaja. No čini se da je upravo to kontinuirano apeliranje na emocije potaknulo birače, jer izlaznost je zaista bila impresivna. I čini se kako se svi mi, s neke distance promatrača, žalimo na nedostatak sadržaja, ali još jednom je potvrđeno koliko su emotivni apeli snažni i koliko utječu na javni diskurs. Dakle, neovisno o izbornim rezultatima, kampanja je postigla svoj efekt velikom izlaznošću. Najveće iznenađenje bio je angažman Zorana Milanovića, ali nakon što je prošao taj prvotni šok, iznenađenje definitivno nije bila njegova retorika. Dvije osobe koje su dominirale kampanjom bile su Zoran Milanović i Andrej Plenković, uz uključivanje Olega Butkovića na kraju. No njihova je dominacija u sjenu bacila sve druge političke aktere. Nitko se, doduše, nije bunio protiv Peđe Grbina u sjeni. On svojom retorikom nikada i ne može biti u centru političke komunikacije, pa posljedično ni političkih zbivanja. Ali nisu dovoljno do izražaja došli ni Nikola Grmoja ni Sandra Benčić, koji sami po sebi jesu prilično dobri retoričari, ali jednostavno ih je kakofonija obračuna Plenković-milanović nadglasala. Grmoja je imao tu "nesreću" da se njegova objava kandidature poklopila s bombastičnom najavom Zorana Milanovića. I tako je, čini se, tijekom cijele kampanje bio nekako na marginama. ▼ Službeni rezultati DIP-A navode da HDZ-U pripada 61 mandat, a Rijeke pravde okupljene oko SDP-A dobivaju 42 mandata. Iza njih su Domovinski pokret s osvojenih 14 mandata, Most dobiva 11, a Možemo! 10 mandata... Očekivani ili neočekivani rezultati, vaš komentar?

- Iz komunikacijske perspektive meni je najveće iznenađenje izbora Domovinski pokret. Oni kao da prkose postulatima političke retorike - nisu vješti u komunikaciji, nemaju originalne sadržaje i prisutnost na društvenim mrežama, nemaju karizmatičnog lidera, a opet su postali iznimno važna politička stranka u ovom trenutku. Neki kažu kako desnica jača svagdje u Europi, međutim, teme koje su u fokusu europske desnice, poput migrantskih politika, kod nas su prošle ispod radara. Sporadično smo slušali nešto o tome, o vojsci na granicama i sličnom, ali daleko manje negoli sam očekivala. Mi se još uvijek bavimo Srbima. Koji su, eto, i sad kamen spoticanja. Ili pobačajem. To je tema o kojoj se, primjerice u Nizozemskoj ili Francuskoj već desetljećima ne raspravlja, a tamošnje desne stranke itekako jačaju.

▼ Kakva je sad retorika, nakon izbora, pojedinih stranaka, ima li euforije, uzburkanih strasti, kod nekih i razočaranja...? Retorika s Milanovićem SDP-U se nije baš isplatila...

- Brojke pokazuju da Rijeke pravde, toliko inspirirane Zoranom Milanovićem, nisu uspjele kapitalizirati snagu predsjednika. No teško je reći koliki bi broj mandata u konačnici bio bez njegove intervencije. Od prošlih izbora i tijekom Grbinova vodstva došlo je do osipanja stranke i pada njezina rejtinga. Jednostavno, Peđa Grbin nije bio osoba koja je ulijevala povjerenje građanima i lijevo biračko tijelo sve se više okretalo stranci Možemo!. Bi li Možemo! dobio još više mandata da nije bilo Milanovićeva upletanja? To sad ne možemo znati, ali moj je