Krah rafinerija na istočnoj obali SAD-A

Naftni danak krizi Kako su bile orijentirane na uvoz čišće, skuplje nafte, rafinerije na istočnoj obali SAD-A pogodio je rast cijena nafte. Neke će spas pronaći u zrakoplovnoj industriji

Da ste prije pet godina rekli da će istočna obala SAD-a izgubiti polovicu naftnih rafinerijskih kapaciteta do 2013., proglasili bi vas ludim. Tri rafinerije na području Philadelphije ( Trainer, Marcus Hook i ona u Philadelphiji) čine oko 50 posto rafinerijskoga kapaciteta istočne obale SAD-a. Od ostalih većih naftnih rafinerija treba spomenuti dvije u saveznoj državi New Jersey dnevnog kapaciteta 238.000, tj. 160.000 barela (zajedno blizu 30 posto rafinerijskoga kapaciteta istočne obale SAD-a) i onu u saveznoj državi Delaware kapaciteta oko 182.000 barela na dan.

Kompanija Sunoco iz Philadelphije već je zatvorila dvije rafinerije, a pokušava spasiti treću najveću, kapaciteta 335.000 barela na dan. Ta je kompanija počela s radom još 1886., a u području naftne rafinerije 1901. I ConocoPhillips pokušava prodati naftnu rafineriju kapaciteta oko 185.000 barela na dan u Pennsylvaniji, koja ne radi od rujna prošle godine.

Rastu kapaciteti Indije i Kine

Tome se ne treba čuditi: zapadne su zemlje od početka krize izgubile više od tri milijuna barela dnevnog kapaciteta rafinerija nafte, a zemlje u usponu poput Indije i Kine taj su kapacitet povećale za 4,2 milijuna barela na dan, s tim da će do 2013. povećati kapacitet za još 1,8 milijuna barela na dan. Indija bi, primjerice, do 2017. mogla imati godišnji kapacitet svojih naftnih rafinerija blizu 311 milijuna tona godišnje (trenutačno 213 milijuna tona). Kinin je kapacitet naftnih rafinerija još veći, više od 460 milijuna tona godišnje, a za četiri godine mogao bi se povećati još za 122 milijuna tona.

Najveća naftna rafinerija na svijetu nalazi se u Venezueli (940.000 barela na dan). Slijede dvije u Južnoj Koreji (840.000, tj. 760.000 ba- naftu nije lako dostaviti do spomenute rafinerije zbog nedostatka naftovoda i nedovoljna kapaciteta postojećih, pa ju je moguće transportirati samo morem tankerima.

U američkome je dijelu Meksičkoga zaljeva 43 posto američkoga naftnog prerađivačkog kapaciteta sposobnog preraditi prljavije nafte za koje mnoge rafinerije na istočnoj obali nisu osposobljene. Zbog toga su rafinerije na istočnoj obali bile orijentirane na uvoz čišće nafte, pa prema tome i skuplje.

Nafta je do prije nekoliko godina bila jeftina, pa Amerikancima nije bio problem uvoziti je. Meksički bi zaljev mogao opskrbiti istočnu obalu naftnim derivatima, no problem je financijske naravi jer može biti jeftinije prevesti veće količine naftnih derivata iz daleke Indije u Philadelphiju nego iz Meksičkog zaljeva američkim tankerima.

Prestanak rada naftne rafinerije Marcus Hook u kojoj je 2009. radilo 700 osoba u stalnom radnom odnosu i 250 kooperanata znači da dostavljači naftnih derivata moraju pronaći nove izvore za oko 250.000 automobila i oko 300.000 kućanstava svakog dana.

Ohrabrujući eksperiment

Rješenja za neke naftne rafinerije postoje, pa vlasnici očekuju da će ipak uspjeti riješiti barem neke probleme. Kako je riječ o rafinerijama koje su osposobljene prerađivati čišću naftu, zrakoplovna industrija možda u tome pronađe svoj interes.

Tome u prilog govori podatak da zrakoplovna kompanija Delta Air Lines želi investirati u ConocoPhillipsovu naftnu rafineriju u Traineru u Pensilvaniji. O tome je potpisan ugovor vrijedan 180 milijuna dolara.

Riječ je o eksperimentu jer se zrakoplovne kompanije dosad nisu upuštale u naftni biznis, no kako će taj ugovor kompaniji Delta Air