Njemačka je ključ i najveća prepreka
Burze ////
George Soros Predsjednik Fund Managementa i Instituta otvoreno društvo objašnjava zašto su iduća tri mjeseca presudna za europsku monetarnu uniju
Sada je svima jasno da je glavni uzrok krize eura to što su zemlje članice eurozone Europskoj središnjoj banci prepustile pravo tiskanja novca. Nisu shvaćale što to zaista podrazumijeva, kao što to nisu shvaćale ni europske institucije.
Kad je euro uveden, regulatori su dopustili bankama kupnju neograničene količine državnih obveznica bez uvjeta jamstvenog kapitala, a Europska središnja banka po istim je uvjetima omogućila popust pri kupovini državnih obveznica svih zemalja euro zone.
Komercijalne banke imale su koristi od gomilanja obveznica slabijih zemalja u vidu prikupljanja nekoliko dodatnih temeljnih bodova, zbog čega su kamatne stope diljem vjerovnike i dužnike. Kada su burze otkrile da su navodno bezrizične državne obveznice možda na rubu bankrota, dramatično su povisile premije rizika. To je, pak, uzrokovalo potencijalnu nesolventnost komercijalnih banaka, koje su na bilancama imale gomilu takvih obveznica, zbog čega je u konačnici došlo do istodobne dužničke i bankarske krize u Europi.
Eurozona sada pokušava riješiti probleme na isti način na koji je to pokušao svjetski financijski sustav 1982. i 1997. U oba slučaja međunarodne institucije nanijele su bol periferiji kako bi zaštitile centar; sada Njemačka nesvjesno igra istu tu igru.
Centar i periferija
Pojedinosti nisu iste, ali ideja je: vjerovnici prebacuju cijeli teret prilagodbe na dužnike, dok “centar” izbjegava preuzimanje odgovornosti za silne neravnoteže. Zanimljivo je što su se pojmovi “centar” i “periferija” gotovo neprimijećeno uvukli u opću uporabu. No u ovoj krizi eura odgovornost centra puno je veća nego 1982. ili 1997.; upravo je centar osmislio manjkavi valutni sustav i propustio ispraviti mane u njemu. Latinska Amerika osamdesetih je jedva preživjela takozvano izgubljeno desetljeće, a sada slična sudbina čeka Europu.
Na samom početku krize raspad eura bio je nezamisliv: kapital i dugovanja u zajedničkoj valuti bili su toliko međusobno isprepleteni da bi raspad eura doveo do nekontroliranog kraha. No kako je kriza napredovala, financijski sustav promijenio je ustroj i vratio se državi kao temelju.
Taj trend posljednjih mjeseci sve više jača. Dugoročno refinanciranje Europske središnje banke omogućilo je španjolskim i talijanskim bankama otkup državnih obveznica svojih zemalja, čime su dobile na zamahu i snazi. Istodobno se banke rješavaju kapitala izvan državnih granica, a menadžeri rizika pokušavaju povezati kapital i dugovanja u domovini umjesto unutar eurozone. Ako se to nastavi u slje- dećih nekoliko godina, raspad eura postao bi moguć bez potpunog kolapsa, ali zemlje vjerovnici u tom bi slučaju završile s velikim potraživanjima od zemalja dužnika, odnosno dugovima koje bi bilo jako teško naplatiti. Naime, uz međudržavne transfere i jamstva, 30. travnja je ukupni iznos potraživanja Bundesbanka od središnjih banaka zemalja s periferije u sklopu sustava Target2 dosegnuo 644 milijarde eura (804 milijarde dolara), a taj iznos eksponencijalno raste zahvaljujući odljevu kapitala.
I tako se kriza nastavlja širiti. Tenzije na burzama su rekordne. Najznakovitija je činjenica da Britanija, koja je zadržala vlastitu valutu, uživa najniže prinose u povijesti, dok je premija rizika na španjolske obveznice dosegnula neviđene visine.
Realna ekonomija euro zone je u padu, dok Njemačka doživljava procvat. To znači da se jaz povećava. Politička i socijalna dinamika vodi prema raspadu. Javno mnijenje, izraženo na posljednjim izborima, sve je više protiv štednje, a taj trend će se vjerojatno nastaviti sve dok političke mjere ne krenu u suprotnom smjeru. Negdje se sve to mora ispoljiti.
Po mom mišljenju, institucije imaju tri mjeseca tijekom kojih još uvijek mogu ispraviti pogreške i preokrenuti trendove. To bi, pak, zahtijevalo iznimne političke mjere kako bi se uvjeti vratili u nešto nalik normali, a usto se moraju uskladiti s postojećim sporazumima, koji bi se nakon svega toga mogli revidirati u mirnijoj atmosferi s ciljem sprječavanja povratka neravnoteže.
Teško je, ali ne i nemoguće, odrediti koje su to iznimne mjere koje bi zadovoljile ove stroge zahtjeve. Morale bi se istodobno pozabaviti problemom bankarstva i državnih dugova i ne zanemariti smanjenje različitosti u pogledu konkurentnosti.
Eurozona treba bankarsku uniju: opće europsku shemu jamstva depozita kako bi se odljev kapitala zatro u korijenu, europski izvor za financiranje rekapitalizacije banaka, te nadzorne i regulatorne in-