Interno izvješće Fonda za zaštitu okoliša za 2010. otkriva poražavajuću bilancu Na prikupljanje ambalažnog otpada potrošili 185 milijuna kuna, a utržili samo 11
BFond je PET ambalažu prodavao za 550 kuna po toni, u Europskoj uniji cijena je tri do šest puta viša
rojne proizvodne tvrtke koje smatraju da plađaju ionako previsoke naknade Fondu za zaštitu okoliša i energetsku ućinkovitost, kao i zelene udruge, oćekuju od Vlade premijera Milanoviđa da neđe odustati od revizije sustava gospodarenja ambalažnim otpadom zbog odlaska ministrice zaštite okoliša Mirele Holy, koja je to najavljivala posljednih mjeseci.
U prilog reviziji govori posebno izvješđe samog Fonda o poboljšanjima koja su potrebna radi smanjivanja troška. Interni dokument koji imamo napravljen je u Fondu i obračuje posebno 2010. te 2011. godinu, a sadrži podatke koji su njegova poražavajuđa bilanca, pri ćemu je državni fond sam sebi zavezao ruke jer su izmjene pravilnika i zakona u rukama resornoga ministarstva, tj. novog ministra. O ćemu je rijeć?
PET, stakla i limenke
Ukupan trošak za ambalažni otpad obuhvađen sustavom povratne naknade koji je Fond imao u 2010. godini iznosio je 184.880.011 kuna. Na taj naćin Fond je prikupio 50.749 tona ambalaže od piđa i napitaka, što PET-a, što stakla i limenki. Naime, konkretno je od toga prikupio 16.107 tona PETa, 979 tona limenki i 33.645 tona stakla. No, za sve to je Fond od prodaje te iste ambalaže uprihodio samo 10.982.521 kunu. Kako je to moguđe, pitaju se mnogi, jer je razlika pregolema.
Sudeđi prema vrstama amblažnoga otpada, poslovanje Fonda u tom internom dokumentu izgleda ovako: prikupljenih 16.107 tona PET-a prodano je oporabiteljima za 8.854.373 kune, što znaći da je prodana tona PET-a po pro- sjećnoj cijeni 550 kuna. Kod limene ambalaže prikupljenih je 979 tona prodano za ukupno 435.895 kuna, što je tada ćinilo prosjećnu cijenu te sirovine od 437 kuna. Kod stakla je Fond od prikupljenih 33.645 tona uprihodio 1.692.253 kune, pa ispada da je prosjećna cijena stakla bila 50 kuna.
Oći bode ćinjenica da je u svojem internom izvješđu sam Fond naveo da su cijene znatno niže od cijena po kojima se otpadna ambalaža može kupiti na otvorenom tržištu Europske unije. Postavlja se pitanje zašto. Kao primjer istog problema navodi se da je prosjećna tona prozirnog PET-a na tržištu EU bila gotovo tri tisuđe kuna, miješanog PET-a 1685 kuna, prešane limene ambalaže 5875 kuna, a balirane 6445 kuna.
Zakinuli sami sebe
Simptomatićno je da je u toj godini Fond za prikupljanje te ambalaže, što inaće ćini samo 25 posto ukupne kolićine ambalažnog otpada, potrošio praktićki 185 milijuna kuna, dok je uprihodio samo 11 milijuna kuna, pa se postavlja pitanje kome danas treba sustav koji ne poćiva na tržišnim cijenama. Fond je, ćini se, svjesno sam sebe zakidao za desetke milijuna kuna.
Zanimljivo je i da se u istom izvješđu navodi se da je za sustav vređa i naljepnica Fond potrošio 11.110.000 kuna, a isti proizvod kupuje od tvrtke Drava International. Iz toga proizlazi da se preklani 170 milijuna kuna potrošilo da bi netko dobio kvalitetnu sirovinu jeftino, a da s druge strane taj još prodaje državi vređe, komentiraju upuđeni.
Plastićnog otpada izvan sustava o kojem je rijeć u Hrvatskoj je ukupno gotovo 30.000 tona. Preklani je prikupljeno 6420 tona, za što je Fond imao rashod od samo 3.531.000 kn.
Ostale ambalaže (polimerni otpad, polieetilinske vređice, staklo, limena i drvena ambalaža itd.) prikupljeno je 127 tisuđa tona, za što je Fond utrošio 47 milijuna kuna, stoji u izvješđu. Kad se sve to usporedi, vidljivo je da je za 50 tisuđa tona ambalaže u sustavu povratne naknade utrošeno 184 milijuna kuna, dok je za dvostruko veđu prikupljenu kolićinu ostale amblaže, 127 tisuđa tona, Fond utrošio samo 47 milijuna kuna. Dakle, imao je gotovo ćetiri puta manji trošak, a prikupio je dvaput veđu kolićinu.
Kad će tržišni uvjeti?
Upuđeni tvrde da je u tom svjetlu simpomatićno i pitanje zašto se Fond želio proglasiti iskljućivo vlasnikom samo am- balaže od piđa i napitaka i onda je prodavati, pokazuje to izvješđe, po izuzetno niskim cijenama i, ćini se, pogodovati pojednim skupinama, dok je sve druge vrste ambalaže prepustio tržištu na naćin da je sakupljaćima dao naknadu za sakupljanje, ali je ista postala njihovo vlasništvo (sakupljaći i komunalna poduzeđa).
Razvidno je da su proteklih šest godina sve vlasti izbjegavale napraviti revizija sustava. Ako se konaćno ona sada napravi, otvorit đe se put izgradnji transparentna tržišnog sustava, bez privilegija pojedinim interesnim skupinama.
To bi bilo na tragu politike bivše ministrice Holy, no pitanje je je li premijer Milanoviđ na to mislio najavljujuđi kontinuitet politike.
Pitanje svih pitanja jest je li Vlada za tržišne uvjete i odgovornost svih relevantnih kompanija koje đe mođi zbrinjavati svoj otpad bez uplitanja Fonda te da koncesionarioprabitelji imaju pravo prvenstva u otkupu sirovine po tržišnim uvjetima.