Ne treba nam europska bankarska unija

Socijalizacija bankarskoga duga? Zamjena duga za kapital bolji je način rekapitalizacije banaka. Vjerovnici bi se mogli odreći dijela potraživanja za dionice koje bi im dali vlasnici banaka

Očito kršeći Ugovor iz Maastrichta, Europska je komisija nizala programe sanacije europskih gospodarstava u krizi jedan za drugim. Danas putem euroobveznica želi socijalizirati državni dug, ali i bankarski dug proglasiti “bankarskom unijom”. Socijalizacija bankarskog duga nepošten je čin, a dovest će do loše raspodjele resursa u budućnosti.

Socijalizacija bankarskog duga izvan državnih granica znači da se troškovi privatnog kreditiranja države umjetno smanjuju ispod tržišne stope jer druge zemlje daju besplatno osiguranje (u obliku zamjena za kreditni rizik). To znači da će kapitalni tokovi iz sredine prema perifernim zemljama i dalje premašivati optimalnu količinu, što će potkopati rast Europe u cjelini.

Povijesne pouke

Povijest nam nudi nebrojeno mnogo primjera kako loša preraspodjela sredstava može dovesti do socijalizacije bankarskog duga. Jedan od primjera jest kreditno-štedna kriza u SAD-u tijekom osamdesetih godina prošlog stoljeća, koja je američke porezne obveznike stajala više od 100 milijardi dolara.

Pod štitom zajedničkog osiguranja depozita američke su se štedne banke okušale u “kockanju radi uskrsnuća”: od štediša su posuđivale goleme svote te novac pozajmljivale za riskantne poslovne pothvate, znajući da bi se potencijalna zarada dioničarima mogla isplatiti u obliku dividende, a da bi potencijalni gubici bili socijalizirani.

Drugim riječima, privatna se zarada stvarala na temelju društveno štetnih aktivnosti, a ista se stvar dogodila s američkim drugorazrednim hipotekarnim kreditima i španjolskim bankarskim sustavom u proteklih desetak godina. U oba su slučaja banke previše riskirale s očekivanjima – što se vremenom i ostvarilo lance banaka znatno veće od opsega državnog duga. U Španjolskoj je omer javnog duga prema BDP-u 69 posto, ali dug španjolskog bankarskog sustava iznosi 305 posto BDP-a, to jest oko 3,3 bilijuna, koliko otprilike iznosi zbirni javni dug svih pet zemalja eurozone pogođenih krizom.

Iako golemi opseg bankarskog duga upućuje na do da vlade ne bi trebale socijalizirati bankarske rizike, također je znak da bi se od vjerovnika moglo očekivati da podnesu dio tereta, a da ne budu preopterećeni. Ako je, kao što neki vjeruju, samo mali dio bankarske imovine ugrožen, potencijalna bi zamjena duga za kapital bila neznatna. Španjolske banke u svojim bilancama imaju u prosjeku sedam posto dioničarskog kapitala.

To znači da bi zamjena duga za kapital u iznosu manjem od 7,5 posto vjerovničkog ulaganja bila dovoljna da se nadoknade gubici banaka. Čak i ako se privatni štediše banaka, čija potraživanja nose 39 posto zbirne bilance, isključe iz računice, zamjena duga za kapital koja bi bila potrebna da se nadomjesti gubitak u visini od 100 posto kapitala bila bi manja od 12 posto opsega ulaganja vjerovnika.

Vraćanje temeljnim zakonima

Zamjena duga za kapital bila je učinkovita u mnogo slučajeva, a slijedi nakon uobičajena postupka bankrota. Osim što se izbjegava dodatni teret i nepravedno oporezivanje, vlasnike banaka tjera na odabir mudre strategije ulaganja, a vjerovnike na poman i oprezan odabit banaka koje žele kreditirati.

Skrb o povećanju i očuvanju bogatstva koje su sadašnje generacije naslijedile od svojih predaka krajnji je razlog za gospodarski rast i uspjeh kapitalizma. Opsežne intervencije vlade tijekom krize potkopale su taj princip i vjerojatno