Zaboravljene banke okreću milijune kuna
U 11 banaka i štedionica u stečaju i likvidaciji lani se slilo 19,3 milijuna kuna
PKriževačka banka u likvidaciji i Trgovačkoturistička u stečaju iz Splita 2011. su završile u plusu: prva sa 3,4 milijuna kuna, a druga sa 102.000 kuna
remda je od posljednjeg velikog vala bankarskih stečajeva prošlo i više od desetljeća, u većini postupak još traje. Dok vjerovnici godinama čekaju svoj novac, a predugi stečajevi su reputacijski rizik sustavu, u ‘zaboravljenim’ bankama godišnje se okrenu milijuni kuna. U 11 banaka i štedionica u stečaju i lividaciji, prema podacima Fine, prošle godine slilo se 19,3 milijuna kuna, no troškovi postupka ‘pojeli’ su prihode pa je kumulativni gubitak dosegnuo 54,4 milijuna kuna. Dvije banke, Križevačka banka u likvidaciji i Trgovačko-turistička u stečaju iz Splita, 2011. završile su u plusu: u Križevcima sa 3,4 milijuna kuna, a u Splitu sa 102.000 kuna.
Na pitanje kako je moguće da stečaj traje više od 10 godina, kritike idu na adresu pravosuđa i središnje banke, a stečajni upravitelji kažu da su im zavezane ruke. Za Gustu Santinija, bivšeg vlasnika i danas likvidatora Investicijsko komercijalne štedionice (u likvidaciji od 2000.), međutim, nema dvojbe. “Činjenica jest da je HNB olako oduzimao licencije. Kao i 2000., i prošle je godine s Credo bankom HNB učinila nešto što nije trebala, a to je da nije o svim aspektima vodila brigu kad je donosila odluku da banka ode u stečaj”, kaže, dodajući da je to vidljivo iz pozitivnog poslovanja. Iz HNB-a neslužbeno poručuju da je zakon jasan. “Kreditna institucija mora prije svega biti likvidna, ako nije mora se maknuti s tržišta jer inače ugrožava sustav”, kaže nam izvor blizak središnjoj banci. Kritike da je HNB trebao više pomoći odbacuje, napominjući da su gubici banaka koje su završile u likvidaciji i stečaju višestruko nadmašivali kapital.
Stečajna upraviteljica Trgovačko-turističke banke Jasenka Bubić, ujedno predavačica na Sveučilištu u Splitu, napominje da duljinu postupka treba gledati u svjetlu kontradiktornih propisa, ali i činjenice da banke nisu obične tvrtke.
“Banke prije stečaja izgube dozvolu za rad, što odmah eliminira mogućnost restruk- turiranja. Također, nemaju bonitetnu stečajnu masu, odnosno imovinu koja je lako i brzo unovčiva jer se radi uglavnom o kreditima i nekretninama. Nakon toga slijede parnični postupci kojima banka pobija ranije donošene odluke, a njihova duljina pa i utjecaj na stečaj ovisi o sudovima”, kaže Jasenka Bubić. Stečajni postupak bi se ubrzao usklađenjem stečajnog zakona s ostalim trgovačko-pravnim i poreznim pro- pisima, ali i boljim modelom financijskog izvještavanja vjerovnika. Banka kojoj je na čelu pozitivno je poslovala jer je lani prodan dio imovine uz strogu kontrolu ostalih troškova.
“Kako je moguće da usprkos stečaju banka posluje pozitivno? Lako – otpustiš ljude i drastično smanjiš troškove. Također, nestaje trošak kamata za depozite od 5-6 posto što znači da je na depozitnu bazu od 1,2 milijuna kuna ušteda oko 50 do 60 milijuna kuna jer banka nema obveze po depozitima kad uđe u stečaj. Istodobno, i dalje naplaćuje kredite i ostvaruje prihode”, kaže nam bankar iz prve ruke upoznat s procesom. Primjerice, većina onih koje su stavile ključ u bravu zapošljavaju jedan do dva radnika, no kontroverzna Glumina banka zapošljava ih čak 11, a Komercijalna banka osam radnika.
U desetak godina stečajni upravitelji banke, koja je odavno zatvorila svoja vrata klijentima, i dalje polako naplaćuju po- traživanja i rasprodaju imovinu, naravno, uz naknadu. No, kritike da stečajni upravitelji otežu postupak i godinama naplaćuju naknade za svoj rad, za Santinija je trivijaliziranje.
“Suština je da je HNB prelako oduzimao odobrenja. Drugo je pitanje sudstva jer kakav je to projekt stečaj koji traje 12 godina?”, pita se Santini.
Iako je većina štediša dobila svoje osigurane depozite od Državne agencije za osiguranje depozita i sanaciju banaka, DAB će novac pričekati dok ne dođe na red naplate. Prva na naplatu stižu potraživanja radnika, pa obveze prema središnoj banci, u trećem isplatnom redu je DAB, a potom štediše s ulozima većim od 400.000 kuna, potraživanja svih koji nisu dioničari poput malih i srednjih poduzetnika, velikih tvrtki, fondova. Praksa je pokazala da, ovisno o veličini imovine, s rastom naplatnog reda značajno pada vjerojatnost naplate tih vjerovnika.