Domaća industrija ne može odgovoriti na iznimno niske cijene koje drže europski viškovi

Alen Fontana, direktor Dukata, ističe kako EU danas proizvodi 25% više mlijeka nego što troši, a Hrvatska nije izgradila obrambene mehanizme i zaštitila svoju poljoprivredu i prerađivačku industriju

Domaća mliječna industrija već je godinama suočena s ozbiljnim problemima. Oni su dodatno povećani ulaskom Hrvatske u Europsku uniju čime je izgubljeno tržište CEFTAe i značajno povećan uvoz jeftinijih mliječnih proizvoda iz EU. A kako se s tim problemima nosi Dukat, danas vodeća mliječna industrija u Hrvatskoj i šire, upitali smo direktora tvrtke Alena Fontanu.

Što je obilježilo 2015. godinu u sektoru mljekarstva?

Hrvatski je mljekarski sektor u 2016. godini ušao u devetu godinu nepovoljnih sektorskih i gospodarskih trendova. Dugotrajna gospodarska kriza, smanjena kupovna moć potrošača i promjena potrošačkih navika, gubitak najvećih izvoznih tržišta CEFTAe te enorman rast uvoza iz zemalja članica EU, nerijetko po dampinškim cijenama, utječu na neprekidno smanjenje uspješnosti poslovanja svih sudionika domaćeg mljekarskog sektora.

2015. godinu je obilježilo i ukidanje mliječnih kvota na razini Europske unije, što za dugoročnu posljedicu može imati povećanje proizvodnje mlijeka u Europskoj uniji te stvaranje dodatnog pritiska na smanjenje cijena sirovog mlijeka i gotovih mliječnih proizvoda.

Spomenuta deflacija, generirana lokalnim i globalnim makroekonomskim i političkim promjenama, najveća je opasnost s kojom se suočavamo u mljekarskom sektoru unazad nekoliko godina, a koja će obilježiti i 2016. godinu.

Proizvodi li Hrvatska dovoljno mlijeka za vlastite potrebe?

Nažalost ne. Hrvatske se potrebe za mlijekom kreću oko 900 milijuna kg godišnje. Lani smo vlastitom proizvodnjom pokrili tek 55% naših potreba, a u 2009. godini, kada je Hrvatska zabilježila rekordnu proizvodnju mlijeka, vlastitom smo proizvodnjom pokrili 78% ukupnih potreba za mlijekom.

Hrvatska ima potencijal da bude samodostatna zemlja u proizvodnji mlijeka no ipak je jedna od rijetkih zemalja koja u 2015. godini bilježi pad proizvodnje mlijeka od 1,7% u odnosu na prethodnu godinu dok EU, na razini svih zemalja članica u 2015. godini, bilježi povećanje proizvodnje mlijeka od 2% u odnosu na prethodnu godinu.

Istovremeno, u 2015. godini u Hrvatskoj potrošnji zabrinjavajućom stopom raste udio uvoznih proizvoda, i to s 39% u 2014. godini na 45% u 2015. godini.

Koji je danas ključan problem domaćeg mljekarskog sektora?

Prekomjeran uvoz gotovih proizvoda iz drugih zemalja članica EU, vrlo često po dampinškim cijenama, danas je glavni problem industrije a posljedično i naših farmera. Domaća industrija ne može odgovoriti na izni- mno niske cijene koje drže europski viškovi, posebno oni u obliku trajnog mlijeka ili polutvrdog sira. EU danas proizvodi 25% više mlijeka nego li je njena potrošnja, a Hrvatska nije izgradila obrambene mehanizme i zaštitila svoju poljoprivredu i prerađivačku industriju, kao što su to na primjer učinile Slovenija i Mađarska, od kojih možemo mnogo naučiti.

Dugoročno deflacija podrazumijeva eroziju profitabilnosti poslovanja, smanjenje investicija, istraživanja, razvoja i inovacija, pa i smanjenje zaposlenosti, stoga se deflaciji cijena sirovine i gotovih proizvoda u mljekarskom sektoru treba snažno oduprijeti, potpomognuti jačanjem lokalnog gospodarstva, stabilnosti zemlje i optimizma građana.

Kako država može poduprijeti sektor mljekarstva, farmere i prerađivačku industriju?

Hrvatskoj je poljoprivredi prvenstveno potrebna poljoprivredna strategija koja de facto ne postoji.

Mljekarski je sektor unazad niz godina prepušten sam sebi, što se ogleda kroz slabljenje cjelokupnog sustava; od primarne proizvodnje mlijeka do njegova otkupa, prerade i trženja.

Od kratkoročnih mjera u 2016. godini prvenstveno očekujemo one koje će doprinijeti oporavku primarnog sektora i povećanju proizvodnje mlijeka u Hrvatskoj kroz smanjenje troškova financiranja proizvodnje mlijeka, usklađivanje stope PDVa na poljoprivredne inpute u skladu s ostalim zemljama članicama EU, a posebno onima koje uvoznim aktivnostima imaju značajan utjecaj na domaći mljekarski sektor, povećati dostupnost poljoprivrednog zemljišta za proizvodnju stočne hrane te ujednačiti uvjete zakupa poljoprivrednog zemljišta za male, srednje i velike poljoprivrednike.

Subvencionirana nabavka junica model je potpore koji u kratkom roku može stvoriti novo mlijeko u Hrvatskoj, a svakako treba raditi na transparentnoj i redovnoj isplati poljoprivrednih poticaja.

Koliko je hrvatski potrošač lojalan domaćim robnim markama?

Hrvatska prehrambena industrija ima visoko kvalitetne proizvode no hrvatski je proizvod, unatoč deflaciji cijena gotovih proizvoda, nerijetko skuplji od uvoznog. Razlog tome jest što i primarni sektor i industrija posluju u bitno nekonkurentnijim uvjetima u odnosu na ostale članice Europske unije, koje svoje viškove plasiraju na hrvatsko tržište, vrlo često po dampinškim cijenama.

Zajednički i uz potporu države trebamo sustavno raditi na promociji domaćih robnih marki, domaće sirovine koju koristimo te osvješćivanju potrošača o važnosti podrške domaćoj poljoprivredi i prehrambenoj industriji.

Osim toga, neminovno je riješiti problem nepovoljne tržišne pozicije domaćih robnih marki i proizvoda u odnosu na one iz uvoza kroz zakonski okvir odnosno kodeks etičkog ponašanja sektora trgovine.

Dio ste Lactalis grupe, prve po veličini i snazi mliječne industrije u svijetu koja je i vodeći svjetski proizvođač sireva. Kakav je položaj Dukata u ovom francuskom divu – koje prednosti, a možda i nedostatke, donosi pripadnost tako velikoj grupi?

Bez imalo pretjerivanja vjerujem kako je ulazak Dukata u sastav Lactalis grupe 2007. godine bio zapravo the best case scenario za našu kompaniju. Postali smo dio najvećeg svjetskog otkupljivača i prerađivača mlijeka i centra znanja i izvrsnosti u preradi mlijeka. Na izvoru smo novih znanja, tehnologija i inovacija u svim segmentima poslovanja a naši su zaposlenici, u Grupi prepoznati kao izuzetni stručnjaci, dobili novi vjetar u leđa. No i Grupa predstavlja ‘tržište’ na kojem se interno borimo za poslove i kupce jednako kako to činimo na tržištima maloprodaje i veleprodaje, za što nam je ponovno potrebna konkurentnost kroz cijene inputa; sirovine, energenata, cijene rada, poreznih opterećenja i drugih troškova.