Bez politike nema mrkve, cele

Apsurd Agrarna politika nije prepoznala proizvodnju povrća kao stratešku djelatnost, p

U sušionici u Vrpolju danas se proizvode metalne konstrukcije, povrćarima PDV ruši konkurentnost

Godišnje se za proizvodnju Vegete, jednog od najpoznatijih brendova izvan nacionalnih granica ne samo Podravke nego i hrvatske prehrambene industrije uopće, uveze oko 5000 tona sušenog povrća, celera, mrkve, peršuna, luka... U svježem stanju to odgovara količini od oko 50 tisuća tona, a uvozi se s raznih svjetskih destinacija, od Poljske, Njemačke i Francuske do Egipta, otkrio je direktor sektora nabave koprivničke tvrtke Davor Popović na nedavno održanoj konferen- ciji Snaga hrvatske hrane. “Siguran sam da bismo to mogli raditi u Hrvatskoj, no zasad smo prisiljeni uvoziti”, kazao je Popović.

Golemi uvoz sušenog povrća, “potkovan” podatkom o neslavnoj završnici jedine sušionice povrća i voća, izgrađene 2002. u slavonskom Vrpolju, ilustrativno svjedoči koliko su sve dosadašnje poljoprivredne strategije vrvjele apsurdima. Uglavnom su bile kreirane kako bi služile plitkom dodvoravanju svih političkih garnitura biračkom tijelu, nije im temeljna zadaća bila postići konkurentnu i dugoročno održivu proizvodnju hrane koja bi u što većem volumenu zadovoljila ne samo lokalno tržište već i izvoz.

Sušionica u Vrpolju otvorena je u siječnju 2002. uz investiranje 7,5 milijuna eura poreznih obveznika jer je država bila većinski vlasnik te uz kapacitet obrade 2,5 tone povrća ili voća u 60 minuta. U najboljem razdoblju radila je tek s 30 posto iskorištenosti. Nalupala je vrtoglavih 120 milijuna kuna duga i u siječnju 2016., umjesto slavlja uspješne obljetnice, prodana je za samo 15 posto od isklične vrijednosti tvrtki Bravar-Mont, koja se bavi proizvodnjom metalnih konstrukcija. Tako se danas u slavonskom Obrovcu, kako je etiketirana sušionica u Vrpolju