JE LI BRITANIJA NA PROČELJU EUROPSKIH DEZINTEGRACIJA

Dvojba Ako racionalni argumenti ne podupiru napuštanje Europske unije, zašto se to pitanje pojavilo? To je djelomično stoga što je EU donijela razočaranja, ali to je samo argument za njenu reformu, a ne napuštanje

ZAŠTO PREGOVARATI S KONTINENTALNIM PARTNERIMA KADA VELIKA BRITANIJA MOŽE TRGOVATI S CIJELIM SVIJETOM BIVŠA BRITANSKA PREMIJERKA MARGARET THATCHER I BIVŠI FRANCUSKI PREDJEDNIK FRANÇOIS MITTERRAND

Kada se Velika Britanija pridružila tadašnjoj Europskoj ekonomskoj zajednici 1973., bila je na začelju europskih integracija. Pitanje koje se postavlja na nadolazećem referendumu o kontinuiranom članstvu u EU glasi je li Britanija trenutno na pročelju europskih dezintegracija.

To pitanje ima malo veze s beznačajnim sporazumom kojeg je premijer David Cameron nedavno postigao sa svojim kolegama u EU. Doista, teško je povjerovati da će taj sporazum odrediti britanski sudbinski izbor u lipnju. Temeljno pitanje jest je li članstvo u EU još uvijek povlači za sobom dovoljno značajne prednosti koje bi nadjačale gubitak suverenosti koje ono podrazumijeva.

To nije pitanje za raspravu samo u Britaniji. Međutim, za mnoge u EU to je vrlo teško pitanje, jer Europa i dalje ostaje emocionalno nabijena. Samo je u Britaniji moguće da kabinetski ministar iz iste stranke koja je dovela zemlju do članstva u EU pozove na njen izlazak iz te zajednice. Niti jedan mainstream njemački, francuski ili španjolski političar ne bi se usudio otvoreno raspravljati o tom pitanju, a kamoli zagovarati razilaženje. Ali to se pitanje ne može ignorirati. U većini zemalja EU, veliki segmenti javnog mišljenja neza- dovoljni su s Unijom i sve više suosjećaju s nacionalističkim apelima. Posljedično, brojni političari ulizuju se Europi dok istovremeno naglašavaju isključivo nacionalna rješenja. Taj nedosljedan – i često samo ciničan – stav doveo je do toga da Europa zaglibi u nekoj jadnoj ravnoteži: ona se ne može pomaknuti unazad, ne može se pomaknuti prema naprijed i ne zadovoljava više nikoga.

Naklonjeni slobodnom tržištu

Nadamo se da će žestoka rasprava oko članstva u EU, sad kad je već započela, biti dovoljno iskrena kako bi svi mogli iz nje nešto naučiti. Osobito, vezano uz gospodarske prednosti članstva u EU koje su predmet ozbiljne rasprave.

Ekonomisti opisuju regionalnu integraciju u obliku razmjene između ekonomije razmjera i raznolikosti preferencija. Pridruživanjem zemlje dobivaju učinkovitost i utjecaj, po cijenu prihvaćanja politika koje baš nisu u skladu s njihovim izborima. Primjerice, tvrtke dobivaju pristup većim tržištima, dok potrošači imaju koristi od nižih cijena, ali zakonodavstvo je u manjoj mjeri podešeno prema njihovom ukusu. To je kao dijeljenje stana s nekim: smanjujete troškove, ali morate podnositi sustanarove navike. U današnjoj Europi preference se nedvojupustila

JEAN PISANI-FERRY

profesor u Hertie School of Governance u Berlinu i trenutno obnaša dužnost glavnog povjerenika u France Stratégie, pariškoj savjetodavnoj instituciji za politiku beno znatno manje razlikuju od onih prije nekoliko desetljeća. Bivša britanska premijerka Margaret Thatcher i bivši francuski predsjednik François Mitterrand znatno su se više ideološki razlikovali od svojih sadašnjih nasljednika. Istina, Britanci su još uvijek naklonjeniji slobodnim tržištima nego Francuzi, ali jaz među njima znatno se suzio.

Nema činjenične osnove za tvrdnju da smo od 1980tih do danas postali nezadovoljniji sustanari. A nije se niti EU u domene u kojima ne proizvodi dodanu vrijednost. Prva Cameronova vlada izdala je pregled kompetencija EU 2012. u cilju određivanja koje kompetencije otpadaju na EU, a za koje je zaslužna velika Britanija. Nakon sveobuhvatnog javnog savjetovanja i 32 iscrpna izvješća, ta revizija nije rezultirala nikakvim zahtjevom za značajni povratak kompetencija u domovinu.

Trgovanje uslugama

Možda se iz tog razloga zagovaratelji Brexita često usredotočuju na umanjivanje prednosti regionalne integracije i tvrde da bi Britaniji bilo znatno bolje da sama dijeli svoje karte. Zašto se truditi pregovarati s kontinentalnim partnerima kada Velika Britanija može trgovati s cijelim svijetom? Zar mala otvorena gospodarstva poput Singapura ne doživljavaju procvat?

Postoje ozbiljne zamjerke ovom argumentu. Ponajprije, slobodna trgovina dostatna je za prodavanje košulja, ali trgovanje uslugama nalaže se detaljno zakonodavstvo i institucije za njegovu provedbu. U odsustvu sveobuhvatnog regulatornog aparata, ne može se trgovati financijskim ili zdravstvenim uslugama, između ostalih. Stoga je zamisao da je samo neophodno i dostatno eliminirati pristojbe i birokratske zavrzlame čista fikcija. Velikoj Britaniji, koje je jako u sektoru usluga, neophodan je institucionalni okvir jedinstvenog tržišta EU znatno više nego, recimo, Poljskoj, koja je jača u sektoru robe.

Drugo, globalni trgovinski okvir sam po sebi suočen je s ozbiljnim problemima. Urugvajski krug, posljednji globalni trgovinski sporazum, sklopljen je 1994. Njegov navodni nasljednik, Razvojni program iz Dohe, nije još sklopljen i vjerojatno nikad neće ni biti. Globalna trgovina sve više se pouzdaje u bilateralne ili regionalne dogovore. Prema Svjetskoj trgovinskoj organizaciji, trenutno je 267 takvih važećih sporazuma, uključujući 49 koji uključuju EU. Suprotno uvriježenoj percepciji, globalizacija nije učinila regionalne dogovore irelevantnima; baš suprotno, ona se uveliko pouzdaje u njih.

Nadalje, globalizacija je zapravo krhka – i to je sve više tako. Američko vodstvo ju je potkrijepilo u desetljećima koja su uslijedila nakon Drugog svjetskog rata; ali SAD ne smatra više zaštitnikom multilateralnih pravila. Nastojanja SADa za stvaranjem dviju megaregionalnih zona slobodne trgovine – Transpacifičko partnerstvo i Transatlansko trgovinsko i investicijsko partnerstvo, od kojih niti jedno ne uključuje Kinu – ukazuje na američke prioritete. A ostali veliki igrači, od Kine do proizvođača robe široke potrošnje, nisu plahi u uporabi svoje gospodarske moći.

Velik gospodarski igrač

Sa svim svojim slabostima, EU je veliki gospodarski igrač koji sudjeluje u oblikovanju svijeta koji ga okružuje, kao utvrđivač standarda ona ima znatno više utjecaja nego što to njeni suparnici priznaju. Budući da se sama temelji na pravilima, ona je najjači zaštitnik gospodarske međuovisnosti utemeljene na pravilima. Samo iz tih razloga osloboditi se EU bilo bi jednako avanturističkom kockanju.

Ako racionalni argumenti ne podupiru napuštanje EU, zašto se to pitanje pojavilo? To je djelomično stoga što je EU donijela razočaranja. Ali to je samo argument za njenu reformu, a ne napuštanje. Djelomično je to zbog toga što se transnacionalna demokracija nije održala. Ali odgovor nije u odustajanju od nje, već u pokušaju da ona uspije. Djelomično je to stoga što se emocionalno ljepilo koje vezuje Europu sasušilo. Ali to je razlog za promjene, a ne za ugađanje parohijalizmu.

ZNATNO SU SE VIŠE IDEOLOŠKI RAZLIKOVALI OD SVOJIH SADAŠNJIH NASLJEDNIKA