MI O MARULIĆU I LEKTIRI, A RAZVIJENI O ROBOTICI I INTERNETU STVARI

Dvojbe sustava Konkurentnost ćemo stvoriti samo ako iz obrazovne rasprave uklonimo plitki, površni politički diskurs i umjesto treba li nam Ilijada i Odiseja u školi zapitamo treba li nam u razredima pametna ploča i tablet - ili za početak, trebali nam u

Hrvatski obrazovni sustav došao je u fokus javnosti dana kada je novi premijer Tihomir Orešković predstavio svoj “PowerPoint plan i program“Saboru i to kako se kasnije saznalo nespretnom pogreškom u kojoj je najavljeno ukidanje stručne grupe za promjenu školskog curriculuma. Tako je Timov tim sasvim slučajno uspio u onome u čemu godine ranije nisu svi – poslodavci, ekonomski stručnjaci, mediji... vratili su problem obrazovanja u fokus javnosti. I bila bi to odlična vijest za sve da taj fokus opet, po tko zna koji put nije pogrešan.

Uz dužno poštovanje prema svima koji rade na izmjeni obrazovnog curriculuma i koji su se i sami našli pod političkim povećalom jedino iz ideoloških razloga, postavlja se jednako pitanje kao i prije nekoliko godina – u novom curriculumu, kao i u famoznoj obrazovnoj strategiji gdje su potrebe tržišta rada, gdje je plani usmjerenje društveno gospodarskog razvoja, ili preciznije, gledamo li mi uopće dalje od četiri godine, koliko traju i politički mandati.

Primjera radi, internet stvari (IoT) generirat će idućih godina u svijetu oko 20 milijardi dolara prihoda, roboti će u idućih 20ak godina zamijeniti većinu poslova koje danas poznajemo, države uvode minimalni zajamčeni dohodak, a Švedska postaje društvo bez papirnatog novca... Ekonomska paradigma se mijenja, a uspješne (bogate) nacije, suočene s brzim tehnološkim napretkom, većinu svog truda ulažu u prilagodbu novim trendovima. S druge strane, Hrvatska tek treba odgovoriti na pitanje hoće li Marko Marulić biti dio obvezne ili fakultativne lektire.

Tom pitanju posvećene su informativne emisije na televiziji, retci i retci novinskih tekstova, radijske emisije i poveći dio hrvatskog web prostora. Vijestima - od kojih treba izdvojiti barem dvije, poput učiteljica koja je sama napravila pametnu učionicu i inicijative Nenada Bakića da se u škole uvede robotika – posvećeno je svega nekoliko minuta. Umjesto da se netko zapitao kako jedino i samo mi uvijek naprijed idemo inicijativom pojedinca kojemu država najčešće postavlja prepreke i kočnice umjesto da ga podržava i gura, ponovo su se svi okrenuli klasicima književnosti koje su ovaj puta čak uspjeli pretvoriti u dnevnopolitičku trivijalnost. Još jedan tema koju smo uspjeli banalizirati i poslati u raspravu po lokalnim kafićima.

Tako se poznata “birtijaška paradigma” iz ostalih društvenih područja, polako ali sigurno preselila i u obrazovanje, zadnje mjesto obrane na kojem gubimo bitku, a koje je moglo učiniti nešto za našu djecu.

Zapitaju li se ikada članovi Milanovićeva, Karamarkova, ili Timova tima na koji će način naša djeca biti konkurentna unutar Europske unije? Ako za primjer uzmemo po jednog Nijemca, Francuza i Hrvata koji ove godine započinju svoj dugi obrazovni put − kako, gdje i s kojim vještinama će oni raditi za dvadesetak godina? Hoće li mladi Nijemac i Francuz otvorati svoju tvrtku koja se bavi visokim tehnologijama, baratati internetom stvari i programirati svoje robote, a mladi Hrvat čekati u bakinom apartmanu kada će oni stići na godišnji i ostaviti mu koji euro.

Konkurentnost države nikada nećemo stvoriti na jednom Rimcu ili Mrvošu (električnom automobilu i pametnoj klupi), ako oni budu iznimke. Konkurentnost ćemo stvoriti samo ako iz obrazovne rasprave uklonimo plitki, površni politički diskurs i umjesto treba li nam Ilijada i Odiseja u školi zapitamo treba li nam u razredima pametna ploča i tablet ili za početak, trebali nam u učionicama besplatan WiFi.

KONKURENTNOST DRŽAVE NIKADA NEĆEMO STVORITI NA JEDNOM RIMCU ILI MRVOŠU, AKO ONI BUDU IZNIMKE PONOVNO SU SE SVI OKRENULI KLASICIMA KNJIŽEVNOSTI KOJE SU OVOG PUTA ČAK USPJELI PRETVORITI U DNEVNOPOLITIČKU TRIVIJALNOST