Problem opskrbe pokušava se rij
Krešimir Štih, voditelj Odjela za energetiku, zaštitu okoliša i DOP u sektoru za energetiku i zaštitu okoliša u koje se načine ona danas pokušava riješiti, kako po tom pitanju stoji Hrvatska i može li ona postati energets
SKrešimirom Štihom, voditeljem Odjela za energetiku, zaštitu okoliša i DOP u sektoru za energetiku i zaštitu okoliša u Hrvatskoj gospodarskoj komori, razgovarali smo o sigurnosti opskrbe energije i položaju Hrvatske u zajedničkom tržištu energije EU.
Koliko je u današnjim uvjetima za energetsku politiku važna sigurnost opskrbe? Je li ona ugrožena?
Događanja u energetici valja promatrati kroz tri stupa koji određuju smjer kretanja energetike. Nastoji se pronaći ravnoteža između tržišta i konkurentnosti, zahtjeva zaštite okoliša i sigurnosti opskrbe. U vertikalno integriranim sustavima energetski subjekt organizira cijelo svoje tržište, od proizvodnje preko prijenosa i distribucije do trgovine i prodaje energije. U suvremenim tržišnim modelima aktualno je razdvajanje pojedinih cjelina tako da subjekti na različite načine promatraju cjelovitost energetske strukture. Sva tri stupa trebaju biti uravnotežena kako bi energetski sustav bio stabilan. Međusobni interesi svakog pojedinog stupa obično su suprotstavljeni. Sigurnost opskrbe u suprotnosti je sa mjerama zaštite okoliša, a u ekstremnim uvjetima podržava tržište, ali isto tako i predstavlja nesigurnost investicija za rizična tržišta. Naime, stabilnost sigurnosti opskrbe snižava cijenu energije jer potiče predvidivost te pozitivno utječe na zaštitu okoliša. Nastojanja u supstituiranju ekološki nečistih tehnologija obnovljivim i ekološki prihvatljivim, na žalost, nepovoljno utječe na sigurnost opskrbe pa se sve češće problem nastoji riješiti na strani potrošnje: mjerama smanjenja i preraspodjele potrošnje kroz energetsku učinkovitost, pronalaženjem novih načina skladištenja energije pa sve do upravljanja potrošnjom kroz nastojanje za usklađivanjem terećenja izvora. Sigurnost opskrbe smatra se temeljem stabilnosti energetskog sustava, a definira se tehničkim mjerljivim parametrima. Sigurnost opskrbe ima svoju cijenu, jednako kao što svoju cijenu počinje imati i sigurnost potrošnje, a što najbolje pokazuje primjer na hrvatskoj burzi električne energije kada je krajem veljače cijena trgovanja imala negativan iznos, odnosno, plaćalo se onome tko je u određeno vrijeme bio spreman preuzeti proizvedenu energiju.
Zaštita okoliša na izvjestan način predstavlja teret za sigurnost opskrbe, ali i za potrošače energije. Do sada korištene tehnologije bile su relativno komforne i poznate, međutim, sve su bile bazirane na fosilnim gorivima. Nekada jeftini ugljen postat će skupim povećanjem cijena emisija ugljičnog dioksida. Interventne plinske elektrane već sada su teret svojim vlasnicima jer plin kao energent nije jeftin kao nekada pa njihove elektrane rade nedovoljan broj radnih sati kako bi se očekivano vratile investicije. Dodatni kapaciteti nekonvencionalnih obnovljivih izvora, prvenstveno vjetroelektrana i sunčevih elektrana nerijetko uzrokuju zaustavljanje elektrana na ugljen, a u slučaju neizvjesnog pogona, termoelektrane bivaju održavane na rotirajućoj rezervi. Time se stvaraju visoki pogonski troškovi, zagađuje se okoliš (praktički sva energija odlazi u održavanje pogona), a pogon postrojenja odvija se u nepovoljnom režimu rada čime se smanjuje njihov radni vijek.
Postoji li raskorak između europskih i nacionalnih ciljeva kad je u pitanju sigurnost opskrbe?
Zajedničko tržište energije u Europskoj uniji na izvjestan način umanjuje značaj nacionalne energetske neovisnosti. Inzistira se na diversifikaciji izvora pa transportni energetski sustavi postaju alternativa stvarnoj energetskoj neovisnosti. Koliko takva energetska politika može doista pomoći u ostvarenju sigurnosti opskrbe najbolje pokazuje plinska kriza početkom 2009. godine. Dodatno, nestabilna svjetska energetska tržišta kompliciraju i inače složene prilike unoseći dodatnu nesigurnost među investitore.
Europa snažno zagovara energetsku uniju i sve ono što ona sa sobom donosi. Zanimljivi postaju veliki infrastrukturni objekti koji će omogućiti funkcioniranje unije na način da energetska neovisnost iz nacionalnih okvira prijeđe u europske okvire. Hoće li u tom sustavno vrijediti pravilo jačeg, veliki je izazov jer će se energetski tokovi, osim prema uobičajenim fizikalnim zakonima početi usmjeravati prema tržišnim zakonima koji će omogućiti ujednačavanje cijena energije na razini unije. Hrvatska bi mogla postati europsko čvorište i posluživati pojedine energetske tokove, međutim, takav će položaj u okviru Europske unije vjerojatno donijeti i ujednačavanje cijena energije. Pitanje povezivanja dobavnih pravaca unutar tako organizirane unije od nacionalnog interesa postaje interes Europske unije i nije uvijek sukladan nacionalnim interesima. Najbolje to pokazuju otpori izgradnji terminala za ukapljeni prirodni plin na Krku.
Infrastrukturni objekti poput transportnih plinovoda i terminala za ukapljeni prirodni plin vrlo su kompleksni. Izgradnja manjih kapaciteta povezana je s visokim troškovima te uglavnom nije primjerena. Izgradnja većih kapaciteta zahtjeva dogovor svih dionika što nije uvijek jednostavna zadaća. Dodatno, postavi li se još i zahtjev da se plin transportira u oba smjera po plinovodu, takav projekt treba imati dobru tržišnu opravdanost. U kontekstu nacionalnih okvira, takvi zahtjevi teško su ostvarivi pa se takvi projekti svrstavaju u one zajedničkog interesa Europske unije. U Hrvatskoj se načelno naziru tri otvorene mogućnosti projekata od zajedničkog interesa: Terminal za UPP na otoku Krku, transportni sustav za potencijalno novo skladište plina te projekt napredne interkonekcije na elektroenergetskom sustavu između Hrvatske i Slovenije.
Može li Hrvatska biti energetski neovisna?
Energetska neovisnost je privilegija energetski bogatih zemalja. Hrvatska se oslanja na dio svojih prirodnih resursa, prvenstveno u plinu i hidroenergiji, a u zadnje vrijeme značaj se pokušava dati i istraživanju nafte i dodatnih količina plina. Nekonvencionalni obnovljivi izvori trebali bi postati značajan faktor u energetici jer će 20% ukupne energije trebati dolaziti iz ovog oblika energije. U Hrvatskoj taj segment za sada većinom pokriva energija biomase u proizvodnji toplinske energije te energija vjetra u proizvodnji električne energije. Energetska neovisnost u