Na povećanje energetske efikasnosti još se ne gleda kao na stratešku investiciju
Vedran Krstulović s Energetskog instituta Hrvoje Požar govori o napretku energetske učinkovitosti, spremnosti tvrtki da ulažu u nju i područjima u kojima postoji najviše potencijala za uštede energije EUROPSKA UNIJA JE GLOBALNO VODEĆA U ENERGETSKOJ EFIKAS
Vedran Krstulović s Energetskog instituta Hrvoje Požar stručnjak je za projekte i programe energetske učinkovitosti, proizvodnje i transformacije energije te primjene obnovljivih izvora energije. Posljednjih 20 godina je voditelj i sudionik niza projekata iz područja energetske učinkovitosti u industriji i u sektoru usluga, zatim analize i razvoja energetskih postrojenja na fosilna goriva i biomasu te koordinator u nacionalnim energetskim programima. Njegovo područje rada su i praćenje i mogućnosti primjene suvremenih energetskih tehnologija, a izravan povod za razgovor je nedavno provedeno istraživanje o energestkoj učinkovitosti u industriji, koje je Institut napravio u suradnji sa Siemensom.
Proveli ste istraživanje o energetskoj učinkovitosti s fokusom na industriju kao velikog potrošača. Što pokazuju svjetski trendovi?
Na svjetskoj razini, računa se da industrija sudjeluje s otprilike jednom trećinom u potrebama za energijom, i da mogućnosti za povećanje energetske efikasnosti nisu dovoljno iskorištene. Postignut je veliki napredak, posebno posljednjih desetljeća, u prepoznavanju, tehničkom razvoju i dokazivanju širokog spektra mjera u raznovrsnim industrijskim procesima. Unatoč tome, smatra se da se povećanje energetske efikasnosti još uvijek ne postavlja u odgovarajućoj mjeri kao strateška investicija. A moguće koristi takvih investicija su znatno šire od samo ekonomskih. Barijere u tome su, između ostalog, ograničena dostupnost tehničkih znanja, dostupnost kapitala, troškovi financiranja i upravljanje rizicima. Stoga su glavni svjetski trendovi u području integralnih energetskih programa, dakle ne pojedinačni projekti nego sistematski široki pristup sektoru industrijskih potrošača s mjerama potpora i odgovarajućim financijskim mehanizmima, čime se formira specifično tržište za ovu vrstu usluga.
Promatramo li EU, kao naše ekonomsko okruženje, industrijski sektor ovdje sudjeluje s nešto preko četvrtine u potrošnji finalne energije. EU je globalno vodeća u energetskoj efikasnosti, i korištenje energije u prerađivačkoj industriji ima godišnji rast efikasnosti prosječno 1,3%, promatrano od 2000. No, brzina tog napretka je smanjena tijekom ekonomske krize. Sistematski pristup energetskoj učinkovitosti u EU ide putem smjernica s kojima se usklađuju nacionalna zakonodavstva, te putem niza programa.
Prati li Hrvatska i u kojoj mjeri te trendove?
U osnovi, da. Trendovi povećanja učinkovitosti i korištenja energije otprilike prate europske trendove, no bitna je razlika u općem padu potrošnje energije nakon 1990, u znatnoj promjeni strukture potrošača, te u posljedičnom stanju ako gledamo period od 2000. U finalnoj potrošnji energije u Hrvatskoj na industriju otpada otprilike petina, a prije recesije 2008. je udio bio nešto manje od četvrtine. Hrvatska industrija je osjetljivija na ekonomske poremećaje od one u EU, te je kod nas potrošnja energije u industriji u posljednjih 10tak godina pala za više od 20%, dok je to u EU iznosilo oko 14%. Pri padu potrošnje je recesija imala znatno veću ulogu nego mjere racionalizacije. Kod energetski intenzivnih industrija, kao što je proizvodnja građevinskog materijala, zamjetna su poboljšanja i zbog tehnološkog napretka, ne samo zbog pada opsega proizvodnje. Također, investicije u novu tehnologiju, koje su često uvjet za opstanak na tržištu, neminovno dovode do poboljšanja efikasnosti, što se prvenstveno vidi kod potrošnje električne energije. I u sustavnim mjerama poticanja energetske učinkovitosti Hrvatska nastoji pratiti trendove EU i razvijenih industrijskih zemalja, regulativom i sustavima poticanja. No, kod industrije smo tu u zaostatku, ona je kao sektor potrošnje manje u fokusu nego npr. zgradarstvo ili drugi sektori. Ipak, u tu se očekuju neki skoriji pomaci, uvođenjem obaveze energetskih pregleda, i drugih aktivnosti.
Možete li pojasniti povezanost gospodarskog rasta i potrošnje energije?
To je najviše posljedica povećanja osobne potrošnje, što se prvo očituje u sektorima kućanstava i usluga. Ti su sektori kod nas imali najizraženiji trend rasta potrošnje energije u drugoj polovici 90tih. Taj se rast primarno vidi kod električne energije, samim porastom broja trošila, dok je kod toplinske energije eventualni rast potrošnje uglavnom nadomješten smanjenjem gubitaka. Industrija je kao sektor potrošača specifičnija, i povratna sprega je sporija, a kod nje se paralelno odvijaju različiti procesi. Gospodarskim rastom dolazi do smanjenja udjela te do racionalizacije potrošnje energije kod energetski intenzivnih industrija, dok istovremeno porast opsega proizvodnje znači i rast potrošnje. Svakako, tržište je bitan čimbenik – industrijske tvrtke koje uspiju izboriti svoj status uz konkurenciju mogu očekivati i rast poslovnih aktivnosti i rast potrošnje energije.
Koliko su tvrtke spremne na ulaganje u energetsku učinkovitost? Kakva rješenja preferiraju?
Kod promatranja te spremnosti, u startu dolazi do jednog problema. Naime, tvrtke kod kojih su potencijali za racionalizaciju najveći su često u poslovnim teškoćama te im je ulaganje u energetiku nisko na listi prioriteta. Uspješne tvrtke, s druge strane, same uočavaju benefite i poduzimaju nešto, tako da su tu s te strane potencijali manji. No, svijest o koristima kontinuirane brige o energetici, kao i informiranost, rastu, te industrijske