Politika ostaje najbolji lijek za krhkost gospodarstva

Pogled sa strane Mogućnosti Za razliku od normalnih vremena, učinci fiskalne politike danas ne bi bili ograničeni suviše visokim kamatnim stopama, neadekvatnom privatnom potražnjom, strogim ograničenjima kapaciteta, ili pretjeranom inflacijom

Dok su vođe skupine G7 raspravljali u IseShimi u Japanu, krhkost globalnog gospodarstva nametnulo se kao pitanje od najveće važnosti. Međutim, umjesto usredotočenosti na ratove valuta, vođe najvećih razvijenih gospodarstava trebale bi raspravljati o fiskalnoj politici, koja bi u sadašnjim okolnostima bila moćnije oružje nego monetarna politika vezano uz poticanje gospodarske aktivnosti. Naposljetku, danas, za razliku od normalnih vremena, učinci fiskalne politike ne bi bili ograničeni suviše visokim kamatnim stopama, neadekvatnom privatnom potražnjom, strogim ograničenjima kapaciteta, ili pretjeranom inflacijom.

Ekonomisti odbacuju fiskalnu politiku prvenstveno uslijed njene “političke ograničenosti”. Ali to nije valjani razlog za odustajanje od nje. Naprotiv, ako politički napredak povlači za sobom problematične fiskalne politike, kao što je slučaj u današnje vrijeme, ekonomisti imaju još veći razlog za izražavanje svoje zabrinutosti.

Vrhunac aktivističke fiskalne politike bio je prije pola stoljeća. Većina razvijenih zemalja usvojila je kontraciklički pristup, obuzdavanje potrošnje ili povećavanje poreza tijekom razdoblja ekonomske ekspanzije i donošenje stimulativnih politika tijekom recesija. Izreka “sad smo svi Kejnzijanci”, koja se pripisuje Miltonu Friedmanu 1965. i Richardu Nixonu 1971. dobro prikazuje duh vremena po pitanju ekonomije.

Međutim, nakon 2000., neki su počeli s provođenjem prociklične proračunske politike. U vrijeme ekonomskog procvata, proveli su fiskalni stimulus, čime su dodatno pojačali uzlet. U vrijeme gospodarske recesije, provodili su stroge fiskalne mjere štednje koje su pogoršale recesiju. Među oniFiskalna ma koji su djelovali prociklično bili su neki američki političari. Početkom ovog stoljeća, predsjednik George W. Bush prokockao je ogromne fiskalne suficite koje je naslijedio od Billa Clintona, provodeći velike porezne rezove i brzi porast potrošnje u razdoblju od 2003. do 2007., dok se gospodarstvo približavalo svom vrhuncu.

Suradnik koji ga je osobito podržavao bio je predsjednik američkog Feda Alan Greenspan, koji je na bizaran način smatrao da suficit predstavlja prijetnju. Tijekom tog istog razdoblja zamjenik predsjednika Dick Cheney navodno je izjavio da je bivši predsjednik Ronald Reagan dokazao da “deficiti nisu važni.”

Republikanci protiv Obame

Opterećeni dugovima, američki vođe osjećali su se manje sposobnim za povođenje prijeko potrebnog fiskalnog stimulusa u vrijeme pojavljivanja Velike recesije 2007. Demokrati su shvaćali njegovu nužnost, no republikanci su baš u krivo vrijeme odlučili da su deficiti naposljetku ipak loši.

U siječnju 2009., dok je gospodarstvo tonulo, republikanci su glasali protiv plana fiskalnog stimulusa predsjednika Baracka Obame. Srećom, ta je politika provedena unatoč tome, što je najviše pridonijelo preokretanju slobodnog pada.

Međutim, kad su republikanci preuzeli Zastupnički dom 2010., uspjeli su blokirati Obamine daljnje pokušaje stimulacije još uvijek slabašnog gospodarstva.

Zatim, tu je i primjer postmilenijskog okretanja prema procikličnoj fiskalnoj politici: Grčka. Poput Busha, ta je zemlja imala prekomjerne proračunske deficite tijekom gospodarske ekspanzije, od 2003. do 2008. Tada, 2010., suočena s dužničkom krizom ogromnih razmjera, Grčka se predala svojim europskim vjerovnicima i usvojila stroge mjere štednje, koje su pogoršale gospodarsku kontrakciju. Posljedično, umjesto ponovnog uspostavljanja održivog dužničkog opterećenja kao što je bilo namjeravano, ta je politika uzrokovala brzi porast omjera duga prema BDPu.

Europske zemlje uglavnom temelje svoje proračunske planove na nepotrebno pristranim službenim prognozama, koje ih mogu navesti na procikličnu politiku. Prethodno 2008., sve članice eurozone, ne samo Grčka, “neočekivano” su katkad premašile granicu za proračunske deficite na razini od 3% BDPa. Također, nakon 2008., shema prociklične fiskalne kontrakcije, koja vodi do pada dohotka i povećanja omjera duga prema BDPu, odigrala se ne samo u Grčkoj, već također u Irskoj, Italiji, Portugalu i Španjolskoj

Njemačka fiskalna čestitost

Nije iznenađujuće da je Njemačka vodeći šampion po pitanju strogih mjera štednje. Nijemci su se nevoljko složili, na samitu G20 održanom u travnju 2009. u Londonu, da će Sjedinjene Američke Države, Kina i ostale najznačajnije zemlje proširiti potražnju kako bi pomogle u izvlačenju svijeta iz recesije. No, uslijed izbijanja grčke krize krajem te godine, Nijemci su se vratili svojim duboko ukorijenjenim uvjerenjima o fiskalnoj čestitosti.

Isprva se Međunarodni monetarni fond poveo tvrdnjom grčkih vjerovnika da će stroge mjere štednje funkcionirati. Međutim, u siječnju 2013., tadašnji glavni ekonomist MMFa, Olivier Blanchard, objavio je rad u kojem je zaključio da su fiskalni multiplikatori bili znatno viši nego što je MMF prethodno držao te da su stoga programi strogih mjera štednje u zemljama periferije eurozone koje su bile opterećene problemima možda bile pretjerani.

Danas, Christine Lagarde Glavna direktorica MMFa, priznaje da je, za postizanje održivog omjera duga prema BDPu, Grčkoj potrebno više dužničkih olakšica, a ne zahtjev za suficitom od 3,5% BDPa.

Japan, domaćin sastanka skupine G7, također je činio fiskalne pogreške. U travnju 2014., čak i unatoč činjenici da je japanska središnja banka Bank of Japan provela agresivno kvantitativno popuštanje u cilju pokretanja gospodarskog rasta, premijer Shinzo Abe proveo je planirano povećanje stope poreza na potrošnju s 5% na 8%. kao što su mnogi predvidjeli, Japan je ponovno pao u recesiju.

Ubrzo će Abe morati odlučiti hoće li još jednom povećati stopu poreza na potrošnju na 10%. Dok japanski dužnosnici nisu nerazumni u svojim bojaznima vezano uz ogroman nacionalni dug te zemlje, gotovo nulte kamatne stope pokazuju da kreditna sposobnost danas ne predstavlja problem. Japanu je potrebno snažnije gospodarstvo. To jasno pokazuje da Japan ne bi trebao usvojiti još jedno veliko povećanje stope poreza na potrošnju. Umjesto toga mogao bi krenuti unaprijed određeni putem malih godišnjih povećanja poreza na potrošnju tijekom sljedećih 20 godina.

Iskoristili godine procvata

Nesumnjivo, postoje i primjeri zemalja koje su provele kontracikličnu fiskalnu politiku u svoju korist nakon 2000. Neke zemlje u razvoju – uključujući Čile, Bocvanu, Indoneziju, Maleziju, i Južnu Koreju – iskoristile su godine procvata za ostvarivanje proračunskog suficita, otplaćivanje duga i stvaranje pričuva. Stoga su imale dovoljno fiskalnog prostora za ublažavanje takvih politika kad je nastupila kriza 2008.2009.

Nažalost, neki koji su uzmaknuli procikličnosti tijekom posljednjeg desetljeća od tada nazaduju. Tajland je jedan primjer toga. Drugi je Brazil, čiji je propust da iskoristi ponovni procvat robe široke potrošnje u razdoblju od 2010. do 2011. za eliminiranje svog proračunskog deficita značajno doprinio zbrci u kojoj se ta zemlja danas nalazi.

Zapravo bi političarima diljem svijeta dobro došlo da ponovno pročitaju poglavlje o fiskalnoj politici u svojim uvodnim udžbenicima iz makroekonomije. © Project Syndicate, 2016.