Stranačke barakude pojest će stručnjake bačene u političke vode

Bez pardona Sličnost Tihomir Orešković i Boris Jokić neupitni su stručnjaci u svom području djelovanja, ali bez političke snage, obojica su taoci svjetonazorski duboko podijeljenog hrvatskog društva

Sprega stručnosti i politike, začinjena omiljenom hrvatskom riječju reforma, čini se na kraju nam nije donijela ništa dobro. Prividni rast gospodarstva na klimavim nogama i privatizacija državne imovine koja se mogla odraditi i puno prije i puno bolje summa summarum je gotovo pola godine “stručne vlasti”.

Međutim, nevješti eksperiment u kojem se Hrvatska našla iznjedrio je i dva fenomena koja imaju puno više sličnosti nego razlike, a odličan su primjer kako se stručnjaci koji žele vladati trebaju i ne trebaju ponašati u javnom prostoru jedan je premijer Tihomir Orešković, a drugi voditelj u ostavci ekspertnog tima za kurikularnu reformu obrazovanja Boris Jokić.

Da, među njima je puno više sličnosti nego što se to na prvu čini. Jedan i drugi (barem deklarativno) žele reforme koje će osigurati budućnost našoj djeci, jedan i drugi su neupitni stručnjaci u svom području djelovanja, ali bez političke snage, i jedan i drugi su taoci svjetonazorski duboko podijeljenog društva... Naravno, u ovom trenutku naizgled se nalaze na suprotnim stranama, ali ako se malo bolje razmisli i jedan i drugi nekako više vole gledati u budućnost nego se osvrtati na prošlost. I to je dobro, ili bi barem trebalo biti.

Okretanje medijima

Međutim, kako to već bude sa stručnjacima, zadubljeni u svoje polje stručnosti zanemarili su svijet oko sebe. Dvojac neupitno isprepletene sudbine od početka se nespretno pokušava uzdići iz hrvatske političke kaljuže, ali tonu sve dublje u nju. U tim nastojanjim Jokić je, iako čini se ima manje političkih aspiracija, ispao vještiji. Od prvog dana dolaska Tihomora Oreškoviće i njegovog obraćanja Saboru u kojem je “slučajno” najavio zaustavljanje reforme školstva, Jokić se vrlo vješto okrenuo medijima, namjerno ili nenamjerno svjestan da bez podrške javnosti odlazi kako je i došao, u tišini.

U tome je uspio i na glavnom zagrebačkom trgu 40.000 ljudi izrazilo mu je podršku. Jokić je dobio politički kapital kojega se ne bi postidjeli ni pojedini zastupnici u Saboru koji tamo sjede zahvaljujući čudnim koalicijama i daleko manjem broju preferencijalnih glasova. Dobio je politički kapital koji bi u ovom trenutku Oreškoviću jako dobro došao. Opet je to paradoks stručnjaka u političkoj areni. Jokić bez političkih želja ima