STRANAČKA TRGOVINA S DVIJE VELIKE KOMPANIJE MOGLA BI NAS PRESKUPO STAJATI
Bez pardona Kompromis Ako je točna informacija da je donošenje Plana o gospodarenju otpadom bio uvjet da Most podrži prodaju Hrvatske elektroprivrede kako bi se kupila Ina onda je politika ovaj put uvezala u jednu priču previše opasnih i potencijalno skup
IMA JOŠ NADE DA ĆEMO ČUTI ŠTO ĆE TO S NACIONALNOM NAFTNOM KOMPANIJOM BITI KADA PONOVNO BUDE NAŠA
Koliko život bez kompromisa nije moguć toliko onaj s previše kompromisa nije dobar za nikoga. Ubrzo bi se to moglo pokazati u hrvatskoj gospodarskoj stvarnosti ukoliko su točne informacije kako je donošenje Plana o gospodarenju otpadom bio uvjet da Most podrži prodaju Hrvatske elektroprivrede kako bi se kupila Ina. Ako je tako nešto točno onda je politika ovaj put uvezala u jednu priču previše opasnih i potencijalno skupih radnji – onih koje su prevelik i ozbiljan zalogaj i za moćnije države da bi se na takav način uvezivale samo iz kompromisa.
Šteta je što u upravo zbog takve priče jedan drugi plan, onaj akcijski za rezanje parafiskalinih nameta gospodarstvu odlazi u drugi red. Ali ako krenemo od početka onda bi fokus prvo trebao biti na ideji prodaje HEPa koja sam po sebi i nije loša.
Odluke bez struke
Prodaja paketa od 25 posto dionica domaćeg proizvođača i distributera električne energije bila bi odličan poticaj tržištu kapitala, državi bi priskrbila veliku količinu novca, a samom HEPu, što priznaju i predstavnici države, kvalitetnije upravljanje.
Može se sada pozivati na argumenet da je i cijela priča s Inom počela na isti način ili vjerovati prijetnjama pomalo djetinjastih sindikalista kako će Hrvatsku zaviti u mrak, ali mora se priznati kako argumenti strane koja je za prodaju (u nedostatku boljih od strane protivnika) drže vodu, svi osim jednog, a taj je Ina. Naime, ako se slažemo da HEP jednim dijelom treba privatizirati i ako oko toga postignemo društveni konsenzus onda bi daleko važnije pitanje bilo kuda zarađeni novac usmjeriti. Na to politika nudi samo jedan odgovor – Ina. Možda bi tu trebalo zastati i promisliti. Možda bi u tome i ministar Slaven Dobrović, u ovom trenutku toliko opčinjen Planom o gospodarenju otpadom koji je njegova osobna pobjeda, trebao reći svoje mišljenje.
To je pitanje u kojem ne bi trebalo biti kompromisa jer jednom kada se HEP privatizira, a novac potroši nema natrag. U Planu o gospodarenju otpadom ima sasvim dovoljno mjesta za kopromise i on ne bi smio biti nekompromisan ili poluga za dobivanje nečeg drugom. Jer sada i jest osnovni problem što dva partnera bez kvalitetne javne raspave, bez struke i stručnjaka, dvije velike ekonomske odluke donose po načelu “ja tebipa ti meni”. To nije dobro.
U pozadini te dvije velike odluke tinja i ona najopasnija, a to je kupnja Ine bez jasnog i razrađenog plana što s njom. Sreća je što se ništa od spomenutog neće dogoditi preko noći pa još ima nade da čujemo što će to s nacionalnom naftnom kompanijom biti kada ponovno bude naša.
Gubljenje vremena
Šteta će biti ako ova Vlada na kraju izgubi vrijeme i kredibilitet u kompromisima oko gore navedenih pitanja, a ona pomalo zaboravljena padnu izvan fokusa javnosti.
Naime, u ovom trenutku krenula je porezna reforma, zasad jedina jasna i sveobuhvatna i koliko se jednima sviđala, a drugima ne donosi promjene koje će društvo vrlo brzo osjetiti.
Kreće i najavljeni akcijski plan rezanja parafiskalnih nameta koji je bez daljnjega za svaku pohvalu. To su dobre vijesti jer ako malo pažljivije pogledamo u njima i nije bilo previše kompromisa. Izgledaju stručno odrađene, a nisu se, barem porezna reforma, svidjele svima. Na sličan način treba provesti i Inu i HEP bez kompromisa koji će negirati očigledano samo da bi svi bili zadovoljni.
POSTIGNE LI SE KONSENZUS DA SE HEP PRIVATIZIRA, VAŽNO JE PITANJE KAMO USMJERITI NOVAC, DOK POLITIKA NUDI SAMO JEDAN ODGOVOR – INA VLADIMIR NIŠEVIĆ vladimir.nisevic@poslovni.hr