Bilo bi bolje svugdje plaćati karticom
Kune ili euri, alternative nema, osim kad je u pitanju političko kalkuliranje uoči izbora
Da je put u pakao popločen dobrim namjerama, stara je istina. Jednako je točno, premda nešto rjeđe, da sebični potezi sasvim neplanski mogu donijeti dobra većini.
Moglo bi se to pokazati istinitim u slučaju Mostovog zastupnika Mare Kristića koji je u predizbornom žaru ustvrdio da bi radi komfora turista u sezoni trebalo omogućiti plaćanje u eurima, dnevno do 200 eura. Umjesto da panično tumaraju po obali tražeći mjenjačnice i proučavajući tečaj kune, turisti uživaju i bezbrižno troše, ne zamarajući se što će s kunama kad se vrate kući. Pohvalno, uistinu. No, vrag je u detalju. U Hrvatskoj je sredstvo plaćanja kuna, a euri samo iznimno.
Upravo je Mostova glavna predizborna mantra bilo jačanje kune, vraćanje suvereniteta nacionalnoj valuti (štogod to značilo) i deeurizacija. Na tom je valu nastao i juriš na HNB i monetarnu politiku. Znači li zazivanje ograničenog uvođenje eura da Most odustaje od ključne programske ideje? Ili, nisu baš razmislili što to znači, po sistemu ispalio pa ostao živ? Inzistiranje na kuni jednostavno i bezuvjetno isključuje ideju ograničenog korištenja eura. Sjedenje na dvije stolice u ovom slučaju nije moguće. Kako bi to uopće izgledalo u praksi? Bi li jedan Nijemac, kako se sprdaju društvene mreže, nosio sa sobom malu crnu knjižicu i upisivao: 15. srpanj – 2 eura sladoled, 15 eura pizza, 10 eura karta za muzej… Tko bi kontrolirao je li potrošio 200 ili 230 eura taj dan? Je li došao u restoran zaista nakon što se zatvorila mjenjačnica iza ugla? Kako bi vlasnik tog restorana dokazao poreznoj upravi da su u eurima platili nerezidenti? Fotokopijom osobne? Izjavom ovjerenom kod bilježnika? Na stranu da bi Bruxelles bio oduševljen na “posuđivanje” eura prema potrebi, paralelno uvođenje druge valute, o čemu se ovdje radi, neizvjestan je ekonomski eksperiment koji zahtijeva fiksni tečaj kune prema euru. A on je crvena krpa špekulantima za klađenje na vrijednost domaće valute i eroziju deviznih rezervi – realno nešto što bi svaki ekonomist, uključujući i inicijatora, trebao uzeti u obzir.
Ako je misao vodilja te ideje zaista komfor gostiju, njima bi zasigurno više značilo da umjesto keša u eurima svugdje mogu plaćati karticama, bez obzira na to kupuju li smještaj ili kuglicu sladoleda. To bi trebao biti minimalni standard za zemlju koja želi biti top turistička destinacija, a čime bi se ujedno smanjio prostor za sivu ekonomiju koja buja upravo na gotovini. Kristićeva ideja tako bi se mogla Mostu vratiti kao bumerang.
Plaćanje eurima u sezoni svima bi samo pokazalo koliko bi život bio jednostavniji bez kalkuliranja i rizika tečaja u zemlji u kojoj je euro ionako neslužbena valuta. Izbor je jednostavan: kune ili euri, alternative nema, osim kad je u pitanju političko kalkuliranje uoči izbora.