Tiha smrt strogih mjera štednje

Politika odlaže odluke Ekonomske implikacije visokog državnog duga ne mogu se vječno ignorirati. Monetarna politika se već počinje mijenjati u SAD-u, a mogla bi biti na rubu promjene i na globalnoj razini. U svakom slučaju, fiskalne vlasti morat će se suo

Prošlo je nekoliko godina od kad su kreatori politika ozbiljno raspravljali o zaslugama fiskalnih strogih mjera štednje. Utihnule su rasprave o potencijalnim prednostima uporabe stimulansa u cilju poticanja kratkoročnog ekonomskog rasta, ili o prijetnji da će državni dug dosegnuti takvu razinu da će spriječiti srednjoročni rast.

Jasno je koja je strana pobijedila i zašto. Stroge mjere štednje su mrtve. I dok konvencionalni političari nastavljaju s poduzimanjem obrambenih mjera od populističkih skorojevića, oni će se vjerojatno prikloniti dodatnom popuštanju fiskalne politike – ili će barem izbjeći stezanje remena – kako bi došli do gotovo sigurnih kratkoročnih ekonomskih dobrobiti. Istovremeno, nije vjerojatno da će oni obratiti pažnju na upozorenja o srednjoročnim posljedicama viših razina duga, obzirom na govorancije koje su uveliko uzele maha vezano uz kamatne stope koje će ostati “niže tijekom još duljeg razdoblja.” Jedan način potvrđivanja da je došlo do međunarodnog konsenzusa u fiskalnoj politici je kroz ponovno sagledavanje zajedničkih izjava kreatora politika. Skupina G7 posljednji je put izdala priopćenje u kojem je istaknuta važnost fiskalne konsolidacije prilikom Samita u Lough Erne Resortu održanog 2013. godine dok je još postojala skupina G8.

Omjer duga i BDP-a

Nakon toga zajedničke izjave sadržavaju amorfne prijedloge za provedbu “fiskalnih strategija na fleksibilan način u cilju pružanja podrške rastu” i o tome kako bi se osigurala održivost omjera duga i BDPa. Stavljanje duga na održiv put vjerojatno znači da on neće rasti bez prekida. No, u odsustvu definiranog vremenskog okvira, razine duga mogu proći kroz dugotrajne devijacije čija je održivost otvorena za interpretacije.

Prigovori strogim mjerama štednje bili su razumljivi u razdoblju koje je uslijedilo nakon financijske krize 2008. godine. Fiskalna politika se stezala kad je rast čamio ispod 2% (nakon što se 2010. godine vratio na prijašnju razinu) i popriličan negativan proizvodni jaz nagoviještao je da će oporavak ukupne zaposlenosti biti spor.

Krajem 2012. godine, kad je rasprava o strogim mjerama štednje u razdoblju nakon krize dosegnula vrhunac, napredna gospodarstva bila su usred višegodišnjeg stezanja remena koji je premašivao jedan postotni bod BDP-a na godišnjoj razini, prema ciklički prilagođenom proračunskom saldu na podacima Međunarodnog monetarnog fonda.

No, dok je fiskalna politika stezala remen kad se činilo da ciklički ekonomski uvjeti traže popuštanje, do popuštanja dolazi u ovom trenutku kad se čini da uvjeti nalažu ponovno stezanje. Proizvodni jaz u naprednim gospodarstvima uopće nije nestao, inflacija je u porastu i predviđa se da će svjetski ekonomski rast doseći svoju najjaču točku od 2010. godine.

Godine 2013. Japan je bio jedino napredno gospodarstvo koje je olabavilo fiskalnu politiku. Međutim ove godine čini se da se samo Ujedinjeno Kraljevstvo priprema za stezanje vlastite politike – pod uvjetom da nedavne političke napukline nisu izmijenile njegovu fiskalnu orijentaciju, što će se odraziti na jesenje izvješće ministra financija.

Većina promatrača složila bi se da su razine državnog duga neugodno visoke u brojnim razvijenim gospodarstvima, stoga bi bilo razborito da kreatori politika rasprave o strategijama neophodnim za njegovo snižavanje. Povrh toga, postoji nekoliko opcija da se to učini, od kojih je provedba nekih lakše ostvariva i neke su učinkovitije od ostalih.

Naposljetku, kod državnog razduživanja zapravo se radi o odnosu između gospodarskog rasta i kamatnih stopa. Što je viša stopa rasta u odnosu na kamatne stope, to je niža razina fiskalne konsolidacije neophodne za stabilizaciju ili smanjenje udjela duga u BDP-u.

Vrhunac populizma

Dok gospodarski rast nastavlja s oporavkom, a kamatne stope zaostaju, barem izvan SADa, fiskalne vlasti imat će još dodatnih prilika za smanjenje duga i stvaranje fiskalnog prostora za mjere stimulansa kad neizbježno ponovno dođe do sljedeće cikličke recesije. Ali kreatori politika to ne čine, što nagoviješta da su oni prioritizirali uglavnom politička razmatranja nad fiskalnom mudrošću.

Nakon nedavnih izbora u Nizozemskoj i Francuskoj, sve brojnija skupina ljudi trenutno izjavljuje da je “vrhunac populizma” prošao. No, jednako tako moglo bi se zastupati stajalište da su populistički ideali trenutno integrirani u više mainstreamorijentirane političke i ekonomske programe. Posljedično, političari, osobito u Europi, nemaju drugog izbora od favoriziranja politike inkluzivnog rasta i razmatranja potencijalnog utjecaja koji određena politika može imati na raspodjelu dohotka.

To političko okruženje teško može dovesti do fiskalne konsolidacije. Bilo kakvi porezni rezovi ili rezovi potrošnje trebat će biti iznimno dobro osmišljeni – možda čak na nemoguć način – kako bi vođe izbjegle populističku reakciju. Neki će ljudi uvijek biti na gubitku više od ostalih uslijed fiskalne konsolidacije, a odlučivanje o tome tko su ti ljudi nikad nije ugodan zadatak.

Do ovog trenutka takve se odluke odlažu iz političkih razloga. No, ekonomske implikacije visokog državnog duga ne mogu se vječno ignorirati. Monetarna politika se već počinje mijenjati u SAD-u, a mogla bi biti na rubu promjene i na globalnoj razini. U svakom slučaju, fiskalne vlasti morat će se suočiti s izazovom kompromisa u godinama koje slijede.

BIT ĆE JOŠ PRILIKA ZA SMANJENJE DUGA I STVARANJE FISKALNOG PROSTORA ZA MJERE STIMULANSA KAD SE RECESIJA NEIZBJEŽNO PONOVI FAVORIZIRA SE INKLUZIVNI RAST I RAZMATRA UTJECAJ KOJI ODREĐENA POLITIKA MOŽE IMATI NA RASPODJELU DOHOTKA