ZEMLJE U NAŠEM OKRUŽENJU POČELE SU ZNAČAJNO VIŠE PROIZVODITI PO SVE NIŽIM CIJENAMA, DOK

JEDINO MI STAGNIRAMO

proizvoditi i po sve nižim cijenama, dok jedino mi u gotovo svim proizvodnjama stagniramo. A ako i ne, onda nemamo kontinuitet pa jedne godine imamo proizvodnju od 80.000 tona jabuka, a druge ispod 30.000, mandarine smo prošle godine proizveli negdje oko 100.000 tona, a ove ćemo godine imati oko 35.000 tona.

Sve to dokaz je da imamo lošu poljoprivredu i da sami precjenjujemo ono što proizvodimo, pa mislimo kako je cijena od 40 kuna za kilogram smokava opravdana i da je tržište to koje će odrediti je li ona realna.

Ne može se od par tona smokava živjeti cijelu godinu, niti se može očekivati da će urod jabuka od 12 ili 13 tona po ha, biti konkurentniji od 40 do 80 tona koliko postižu razvijene zemlje, a sve više i ove sa kojima smo nedavno “fitosanitarno” ratovali.

Protiv tržišne logike

Nema tog ministra Tolušića koji može uvesti pravilnike koji će ići protiv tržišne logike, a to je da će naši najveći proizvođači kiselih krastavaca ove godine sigurno otići u susjednu BiH, gdje raste proizvodnja kornišona, kupiti ih, jer imaju količine i uz to platiti daleko manje nego što je to kod nas.

Razlozi zašto proizvodimo manje leži i činjenici da su naši proizvođači mali, neorganizirani, umrtvljeni poticajima, a ono što je najvažnije nema zadruga, otkupnih centara u koje bi neka bakica, domaćica, ili neka obitelj, mogla odveneprilagođene, sti svojih par stotina kilograma šljiva te ih prodati, dobiti nešto novca i motivaciju da zasadi nešto. U cijelom lancu od proizvodnje, do krajnjeg potrošača napravljen je nakaradni sustav koji je takav od osamostaljenja, pa i dalje najviše profitiraju trgovci, uvoznici, prekupci, koji sad vrlo povoljno mogu kupiti robu negdje vani i uz sve troškove biti jeftiniji od onoga što se kod nas proizvodi.

Kod nas tržište agro proizvoda i dalje ne funkcionira po tržišnoj, nego po iracionalnoj, vrlo često i nacionalističkoj logici. Zbog toga često čujemo, kako je nekom propala proizvodnja jer ju nije imao kome prodati.

Prodavačica na štandu u Makarskoj u čudu me je gledala kad sam joj rekao da su joj cijene užasne i da je bolje da Hrvatska sve uvozi jer ćemo tako barem mi obični potrošači imati neko osjećaj dostojanstva i moći ćemo si možda priuštiti kupiti smokve po nižoj cijeni od njezinih 40 kuna, a ne samo tužno u njih gledati.