Mediji i marketing
Nina Obuljen Koržinek: Zakonom o medijima odrediti model potpora
Njemački Erich Broch Institute for International Journalism zadnjih nekoliko godina koordinira istraživanje vjerodostojnosti medija u Europi (Media Accountability and Transparency in Europe), kojim su obuhvaćene sve zemlje Europske unije, neke od značajnijih arapskih zemalja te zemlje istočne Europe. Od ove godine prvi put u istraživanje je uvrštena Hrvatska, koja je po indeksu vjerodostojnosti medija zauzela tek 24. mjesto od 30 ocjenjivanih zemalja. Na vrhu ljestvice su skandinavske zemlje, a slijede ih Austrija i Njemačka. Iza Hrvatske su Irska, Grčka, Bugarska, Malta, Luksemburg i Cipar.
LOŠE OCJENE ZA RH
“Analiziramo li malo zemlje s kojima dijelimo začelje tablice možemo uočiti da se radi o zemljama u tranziciji i zemljama u kojima prevladava Mediteranski medijski model, što je slučaj i s Hrvatskom. Neka opća pravila pokazuju kakvo stanje medija možemo očekivati u nekim zemljama. Naše društvo je još uvijek daleko u stupnju razvoja demokracije, poštovanja privatnosti i prava pojedinaca, uvažavanju slobode misli i izražavanja te tolerancije, a to se odražava i na stupanj vjerodostojnosti medija”, prokomentirao nam je medijski stručnjak, profesor Stjepan Malović, koji je bio glavni istraživač u Hrvatskoj. Istraživanje, koje je izdavačka kuća Routledge objavila u obliku knjige, ove je godine uvelo novu kategoriju, indeks vjerodostojnosti medija. Skupini medijskih stručnjaka postavljen je, tako, niz pitanja kojima se provjeravalo stanje u medijima, a njihove ocjene su tvorile konačnu ocjenu vjerodostojnosti medija u pojedinim zemljama. “Opća ocjena vjerodostojnosti medija u Hrvatskoj nije zadovoljavajuća, što nije začuđujuće imajući u vidu niz loših ocjena koje su naši mediji godinama dobivali u raznim međunarodnim ocjenjivanjima stupnja slobode medija i koji su se konstantno pogoršavali, bez ikakvih pokazatelja da će se stanje poboljšati. Ako tome dodamo i višegodišnje negativne ocjene domaćih stručnjaka, pa i Hrvatskoga novinarskog društva (HND), onda su ovakvi rezultati bili očekivani”, kaže Malović.
KOMUNISTIČKI MODEL NA HRTU
Naš je sugovornik zabrinut stanjem domaćih medija, a pogotovo niskom razinom medijske kulture u RH. “Hrvatski medijski sustav bio je desetljećima, za vrijeme socijalističke Jugoslavije, dio sovjetskog komunističkog medijskog modela, koji je vrlo efikasno građen i ostavio je duboke korijene. Ni raspad Jugoslavije, ni formiranje samostalne Hrvatske, ni uvođenje demokracije i kapitalizma nisu mogli izbrisati ostatke tog modela. Jedan od razloga spore tranzicije medija leži u tome što je nova vlast djelomice primijenila stare komunističke metode, gdje se odluke donose u vladajućim krugovima, a ne u demokratskom okružju. Te natruhe komunističkog modela prepoznajemo i danas u medijskom okruženju, a naročito HRTu, koja je više državna negoli javna”, napominje Malović. S obzirom na to da se Hrvatska otvorila zapadnoj demokraciji, a zatim i postala članicom EU, pojavio se i novi utjecaj, u teoriji poznat kao Mediteranski model. Taj medijski model karakteriziraju niske naklade novina, mediji se obraćaju vladajućim elitama, prevladavaju konzervativne ideologije i nadmoć muškoga roda. “Kad je došao dugo očekivani dan prima-
PROFESIJA JE POTISNUTA Novinare je društvo zakonskim odlukama stavilo u podređeni položaj
nja Hrvatske u EU članstvo, doživjeli smo veli- ko razočaranje umjesto ostvarenja priželjkivanog sna. Hrvatskim medijima zavladale su globalne međunarodne medijske korporacije, koje nisu donijele europske i svjetske standarde, već su uvele loš oblik senzacionalističkih medija, tabloidizaciju, a novinarske standarde srozale na nisku razinu”, napominje Malović. Novi mediji, posebno društvene mreže, dodatno su pogoršali stanje u novinarstvu. “Danas smo svi komunikatori i svi možemo kreirati i objavljivati informacije s naših pametnih uređaja i to u svako vrijeme i sa svakog mjesta. Novinari su potisnuti, ali ne samo zbog promjene paradigme masovnog komuniciranja, već i zbog toga što medijski vladari preferiraju slabo novinarstvo i uvoze nam slabosti kao što su lažne vijesti i postistina iz najrazvijenijih medijskih sredina. Novinari ne mogu djelovati u skladu s profesionalnim standardima, ali vrlo teško mogu nešto mijenjati”. Koliko su sami novinari odgovorni za stanje u kojem su se našli mediji? Novinare je društvo svojim zakonskim i sličnim odlukama stavilo u podređeni položaj. Čak ni strukovne udruge, kojih ima nekoliko, nisu u stanju izboriti se za dostojan položaj novinara u društvu, kaže medijski ekspert. Dio problema u novinarstvu pokušava se riješiti medijskom samoregulacijom, npr. uvođenjem kodeksa etike, vijeća za tisak, što je svjetski odgovor na krizno stanje u novinarstvu i medijima. “Gotovo svaka zemlja u svijetu razvija neki oblik samoregulacije. Ona je u Hrvatskoj prisutna samo na teorijskoj razini i uglavnom o njoj nešto čuju studenti novinarstva. A krenuli smo tako dobro. Čak je i 2005. donesena odluka HNDa da se osnuje Vijeće za medije, čija uloga je bila provođenje samoregulacija. No, bez većih objašnjenja čelnici HNDa su zaboravili na tu odluku. Vijeće za medije je nakon dužeg vremena ipak osnovano, ali nikada nije zaživjelo i šutke se ugasilo. Vlasnicima medija očito nije odgovaralo da netko ima mogućnosti ukazati na negativnosti u medijima. Ne odgovara im ni danas, pa tako nemamo efikasne oblike kojima ćemo zaustaviti negativne trendove u novinarstvu. U nas postoje neki tradicionalni oblici zaštite novinarske etike, poput Vijeća časti HNDa, ali javnost gotovo i ne zna da tako nešto postoji. Ombudsmana nema, premda je to vrlo efikasan oblik samoregulacije. Povjerenik za informacije onemogućen financijskim ograničenjima. Jedina svijetla točka bila je Ružica Cigler, zastupnica za čitatelje Večernjeg lista. Zato je javnost izložena negativnim medijskim istupima bez ikakve zaštite. Naročito su ugroženi pojedinci, bez dovoljno znanja i pravne zaštite, koje mediji mogu doslovce upropastiti. Želimo li pravdu, preostaje nam samo sudska tužba, ali to je skupa igračka i nju si ne može svatko priuštiti. A i ako se dobije sudska presuda, prošlo je previše vremena i ružna slika koju mediji bace na nekog pojedinca nikada se ne može više izbrisati”, napominje Malović. Europski mediji imaju mnoge zajedničke probleme, nastavlja naš sugovornik, “a prvenstveno u ulozi onih vlasnika koji nameću novinarske standarde kojima se srozava kvaliteta i odgovornost, a omogućavaju povećanje profita. SROZAVANJE KVALITETE Mi smo sve te negativnosti preuzeli najvećim dijelom i stoga što su globalne korporacije vlasnici i hrvatskih medija. Reality show nije izmišljen na hrvatskoj televiziji, tabloidi su preuzeti od svjetskih nakladnika, zadiranje u privatnosti izmislili su još davno paparazzi… No, u tim se zemljama istodobno mogu konzumirati i ozbiljni, odgovorni mediji u kojima se prakticira pravo novinarstvo. Mi takve medije nemamo, dijelom zbog niske medijske kulture, a dijelom zbog malenog i siromašnog tržišta, koje ne može financirati ozbiljne medije. Tu bi trebala uskočiti država, kao što to radi u zapadnim zemljama, pa podupire izlaženje raznih community medija, koje smo mi nesretno nazvali neprofitnim i koji pokrivaju onda područja medijskog prostora koja su tržišno nezanimljiva”, zaključuje Stjepan Malović.