Agrokor je trebao biti ‘prevelik za pad’, ali je država ‘premala da pomogne’
RAZMJERI UTJECAJA ZAPRAVO NEMA ČOVJEKA U HRVATSKOJ KOJI NIJE NA NEKI NAČIN U DODIRU S AGROKOROM Kolaps koncerna Vodeći gospodarski novinari na okruglom stolu Večernjeg lista raspravljali o godini izvanredne upra ve Agrokora, stanju koje je dovelo do kriz
Agrokor nije Ivica Todorić, tamo će se sad promijeniti vlasnik, a Agrokor nastavlja funkcionirati, poručuli su oni koji prate agoniju koncerna
Što se događalo u godinu dana prinudnog upravljanja Agrokorom, kojim su informacijama raspolagali mediji i kako su ih “pakirali” za javnost, ali i što bi se dalje moglo odvijati, bila je tema jučerašnjeg Večer- njakovog okruglog stola. U iščekivanju današnjeg potpisivanja dogovora o modelu isplate graničnog duga za dobavljače o tim su temama bez dlake na jeziku razgovarali novinari vodećih hrvatskih medija koji su o tome izvještavali od početka izbijanja krize, no evocirali su i sjećanja na razdoblja koja su joj prethodila, povezujući uzroke i posljedice: Mladen Sirovica s HRTa, Ivan Hrstić s N1, Marina Šunjerga iz Večernjeg lista, Frenki Laušić iz Slobodne Dalmacije, Jasmina Kuzmanović iz Bloomberga, Boris Mišević s RTLa i Dalibor Špadina s Nove TV. Jeli se početkom prošle godine mogla naslutiti dubina Agrokorovih dubioza i kako je bilo moguće da kompanija izlistana na burzi tako dugo prikriva stvarno stanje, milijun je puta postavljeno, no neizostavno pitanje, na koje Večernjakova novinarka Marina Šunjerga odvraća da su razmjeri Agrokorove prezaduženosti bili razvidni, ne samo 2016., nego i ranije.
Opasna tvrtka
“To je bio model poslovanja u kojem se dotad pokušavala postići ekonomija razmjera na našem tržištu, bez većih tranši kreditiranja, ali i bez prepuštanja udjela u vlasništvu. Da, moglo se vidjeti već i ranije; uz kredite s kamatom od deset posto, morali ste zaraditi 11 ili 12 posto da to platite”, pojašnjava novinarka, uz napomenu da su
ONAJ TRENUTAK KAD SMO SAZNALI DA SE TODORIĆ ODVAŽIO ZATRAŽITI POMOĆ ODLASKOM U BANSKE DVORE, IAKO JE OD DRŽAVE VEĆ PRIMAO POMOĆ NA RAZNE NAČINE, BIO JE PRIJELOMAN
s tim dugovima kompanije dovedene na tehnološku razinu uz koju su i danas konkurentne na tržištu, iako neko vrijeme u njih nije ništa uloženo, a i maloprodaja funkcionira.
“I ja sam, kao i drugi kolege slušala da je Agrokor opasna firma i da se s razmjerima njegova utjecaja ne može mjeriti ni propast Lehman Brothersa jer zapravo nema čovjeka u Hrvatskoj koji nije na neki način u dodiru s Agrokorom”, prokomentirala je novinarka Bloomberga Jasmina Kuzmanović. Ističe da su u siječnju 2017. “bloombergovci” imali tu prednost da su mogli pisati o tome i dok se još nije znalo što će biti Agrokor im nije bio među oglašivačima.
“Prvi veći tekst o Agrokorovim problemima imamo u siječnju 2017., a 3. veljače objavljujemo tekst “Dok padaju obveznice, investitori se pitaju što se događa”, prisjeća se J. Kuzmanović i dodaje da se prekretnica u komunikaciji dogodila nekoliko tjedana kasnije, “famoznom” konferencijom ruskog veleposlanika Anvara Azimova.
O tome zašto Ivica Todorić nije realizirao inicijalnu javnu ponudu dionica (IPO), Ivan Hrstić s televizije N1 kaže kako onaj koji raspisuje IPO mora transparentno objaviti podatke, a on to nije bio spreman. “Odustajanje od IPO-a bio je pokušaj prikrivanja onoga što se zbivalo, ne samo od investitora, nego i nekih članova uprave. Sigurno svi nisu znali sve, a Todorić je sigurno i od samoga sebe skrivao istinu jako dugo”, smatra Hrstić.
Prema informacijama kojima je on dotad raspolagao kao novinar koji je pratio Agrokor slutio je, kaže, da bi problemi mogli doći početkom 2018., ali priznaje da nije ni pomišljao da bi to moglo biti već početkom 2017.
Pokopala ga velika želja za širenjem
“Onaj trenutak kad smo saznali da se Todorić odvažio zatražiti pomoć odlaskom u Banske dvore, iako je od države već primao pomoć na razne načine, bio je prijeloman. Možda smo mi pisanjem tada ubrzali njegov pad, ali i da nismo ništa napisali, to bi se dogodilo”, komentira Hrstić.
RTLovac Boris Mišević podsjetio je na trenutak kad je Todorić na 20. katu Agrokorova tornja dao izjavu o IPO-u.
“On je rijetko govorio, a kad je davao izjavu o IPO-u, rekao je: moja familija nije išla nikad za novcima, nisu nam trebali novci. Za Todorića je takav način dizanja tvrtke na višu razinu bio “svemirski“, kaže Mišević.
Umjesto toga, zadužuje se u Sberbanci, što hrvatski mediji u tom trenutku pozdravljaju. Mišević komentira kako su novinari o tom kreditu pisali u superlativima.
“Agrokor se dotad zaduživao po puno većoj kamati, zato je tih šest posto bio uspjeh. Pa radujemo se svakom refinanciranju države po nižoj kamati! Tad se finalizirala akvizicija Mercatora, znalo se da treba novac za to, i postojali su opravdani razlozi za podršku transakciji”, replicirala je Miševiću M. Šunjerga.
Preuzimanje Mercatora, koje je višekratno apostrofirano kao kamen koji je Agrokor potegnuo na dno, Mišević smatra nelogičnim: normalno je da se preuzima kompanija kad se investira, gradi, biznis, ali kad se kad se refinancira svoj dug, nije mi to baš normalno.
“Za preuzimanje Mercatora Todorić je bio spreman dati 221 euro za dionicu, poslije je platio manje, ali i to je bilo puno više nego što je trebao. Ta velika želja za širenjem u regiji, zapravo je to bilo ono što ga je pokopalo”, zaključio je Mladen Sirovica s HRTa.
Frenki Laušić, novinar Slobodne Dalmacije, prokomentirao je razloge smanjenja rejtinga koncerna od strane agencije Moody’s.
“Dva su razloga za smanjenje rejtinga: prvo, konsolidirani prihodi tvrtke bili su ispod razine prethodne godine, kao i operativna dobit. A drugi je razlog amaterska greška u restrukturiranju duga krajem 2016. kojom se vlasnička obveznica Ivice Todorića, vezala uz kredit za restrukturiranje od oko 900 milijuna eura. Dotad ona nije ulazila u dug Agrokora”, pojašnjava Laušić i navodi da su u tom trenutku porasli kreditni koeficijenti Agrokora i pao mu je kreditni rejting. A da bi apsurd bio veći, u trenutku kad je podizao kredit za refinanciranje, on mu službeno nije trebao, osim ako ga je mogao dobiti po jeftinijoj cijeni od dotadašnjeg zaduženja.
”Krajem 2016. pojavljuju se prve informacije da tvrtka ima veliki problem s likvidnošću. Mainstream mediji su se nadali da će tada prodati Jamnicu ili neku drugu tvrtku jer
ODUSTAJANJE OD IPO-A BIO JE POKUŠAJ PRIKRIVANJA ONOGA ŠTO SE ZBIVALO, SIGURNO SVI NISU ZNALI SVE, A TODORIĆ JE SIGURNO I OD SAMOGA SEBE SKRIVAO ISTINU TO JE BIO MODEL POSLOVANJA U KOJEM SE POKUŠAVALA POSTIĆI EKONOMIJA RAZMJERA, BEZ VEĆIH TRANŠI KREDITA, ALI I BEZ PREPUŠTANJA UDJELA U VLASNIŠTVU
za IPO nije bilo vremena, a Todorić ga nije ni htio kaže Laušić te navodi razloge zašto se ništa od toga nije dogodilo.
“Prvi je razlog psihološki otac imovine ne da svoje dijete, drugo jer bi morao staviti karte na stol i svi bi vidjeli kako stoje računi: vidjelo bi se da su sredstva za pripremu IPOa potrošena na druge stvari. Usto, tvrtke u koncernu toliko su bile premrežene jamstvima da ih se nije moglo brzo skinuti i prodati. A tad je još značajno precjenjivao svoje tvrtke i za Jamnicu tražio 800 milijuna eura, a nudili su mu 400...”, analizira Laušić.
Novinari su otvorili i temu o izostanku Todorićeve komunikacije i bi li, da je postojala, mogla nešto uopće promijeniti.
Kad smo ga zadnji put čuli?!
“Meni je zaprepašćujuće zašto nije pokušao prodati priču da ima financijera koji će ga spasiti. Spominjali su se usputno neki Kinezi, Koreanci, ali to je sve i na prvi pogled bilo neuvjerljivo. Zašto nije pokušao uvjeriti javnost da nešto pokušava?!”, retorički je zapitao Hrstić. J.Kuzmanović usporedila je situaciju sa slučajem propasti talijanskog Parmalata te podsjetila kako je obitelj Tanzi svaki dan “ubijala” javnost konferencijama za medije.
“A on se zapravo uopće nije pojavio, dao je samo ono priopćenje, a njegov glas uopće nismo čuli, iako bi to nešto značilo. Zapitala sam se kad smo čuli zadnji put taj glas čini mi se 2015. na pressici o nekoj aplikaciji...”prisjetila se Bloombergova novinarka, uvjerena da bi bilo koja komunikacija bila bi dovoljna da smanji paniku, a i Hrstić smatra kako bi se, da je postojala komunikacija, kriza dogodila danas, a ne prije godinu dana. Frenki Laušić kolegama je poručio da se, kad govore o tome, moraju staviti u Todorićevu kožu:
“Pa on je bio uvjeren da se odvija međunarodna medijska zavjera protiv njega, što bi on uopće rekao medijima?!”, zapitao je Laušić. Hrstić je replicirao da on zapravo ne bi isključio teoriju zavjere te da je relevantno pitanje tko bi Todorića htio rušiti...
“Pa ako postoje neke struje koje rade protiv tebe, upravo je to situacija u kojoj trebaš sam komunicirati. Nedostajalo je njegovo obraćanje svojim partnerima, dobavljačima, vjerovnicima... Dobavljači su dobili premalo i prekasno. I zato su krenuli u blokade”, komentirala je M. Šunjerga, a nakon toga uslijedila je psihološka analiza Todorića koja bi mogla potkrijepiti pozadinu njegovih poslovnih odluka.
Zanemario osnove ekonomije
Dalibor Špadina s Nove TV ocijenio ga je u kontekstu “muljaža koje je radio da bi povećao svoje vlasništvo, kompaniju”, što se otkrilo kad je krenula revizija:
“Psihološki moment Ivice Todorića oblikovan je pod utjecajem zbivanja od 1990ih koja su od njega napravila čovjeka koji je u stanju zanemariti postulate ekonomije iz iracionalnih razloga. Razmišljao je u modusu: ja sam gazda i stvaram najveću kompaniju u regiji, a to što je stvaram na skupim kreditima i što će propasti je zanemario...”, kaže Špadina dodajući da je Todorić bio zaštićen 20 godina pa je možda mislio da će se to događati i dalje.
“I ja sam mislio da će mu pomoći...”, ustvrdio je Špadina.
Ivan Hrstić argumentira kako je Todorić vjerovao da kriteriji kreditiranja u njegovom slučaju zapravo ne igraju ulogu: znao se narugati i novinarima, i analitičarima, i političarima koji ne razumiju kako gospodarstvo funkcionira.
“Ali kad dođeš pred zid očito ti kriteriji postaju nezanemarivi”, zaključio je Hrstić.
Da nije sve bio negativno podsjetio je Mišević konstatacijom kako Todorić novac nije potrošio na neke
TREBA LI NAMA UOPĆE TOLIKO VELIKI SUSTAV POD KONTROLOM JEDNOG ČOVJEKA? Mislav Šimatović Večernji list
stvari na koje nije trebao, nego je kompanije podigao na tehnološku razinu koja je bila zavidna i konkurentna, da stvori privid kako je vanserijska i tako ubije konkurenciju. U pogonima su bili roboti koji sami rade, bez ljudske pomoći, “razmišljaju“...
“A je li to bilo ulaganje u posao koji to ne može sam vratititi? A koliko je još bilo usputnih priča o popratnim projektima...”, primijetio je Hrstić na što su kolege počele nabrajati: Daruvarske Toplice, četiri kina u Beogradu...
Večernjakov moderator, zamjenik glavnog urednika Mislav Šimatović, upitao je kolege koliko su ti projekti bili vraćanje nekih usluga...
“Mnogo su ga puta političari ugurali u neke poslove, pozivom: Ivica, spasi. Ma, trebao je biti “too big to fail”, ali je država u jednom trenutku postala “to small to help” , duhovito je primijetio Hrstić.
Dao prostor domaćoj industriji
Na Šimatovićevo pitanje treba li nama uopće toliko veliki sustav pod kontrolom jednog čovjeka, M. Šunjerga je odvratila da Ivici Todoriću treba odati priznanje jer je veliki prostor dao domaćoj industriji koja to nije iskoristila na pravi način.
“U tih deset godina trebali su financirati svoj izlazak na tržišta izvan Hrvatske i postati manje ovisni o Todoriću. A na žalost, danas se vraćamo na naše mikro tržište, nemamo više nijednu kompaniju i sustav koji bi mogao omogućiti da postanemo regionalni igrač”, poentirala je Večernjakova novinarka dodajući da za takvu strategiju nije bilo drugog načina nego se preinvestirati.
“A sad smo od lovca postali lovina”, zaključio je Hrstić.
Frenki Laušić našalio se da su Šunjerga i Hrstić nesvjesno upali u filozofiju Ivice Todorića.
“A Agrokor nije Ivica Todorić! Tamo će se sad promijeniti vlasnik, a Agrokor nastavlja funkcionirati. Todorić je maknuo i EBRD iz vlasništva jer su mu oni prigovarali da mora specijalizirati maloprodaju i da takav sustav ne može funkcionirati. Rekli su mu: nitko takav sustav dosad nije razvio, gospodine Todoriću, pa ne možete ni vi. I za Moody’s je rekao da pojma nemaju o rejtingu, da on zna, da najbolje poznaje i regiju, i Tursku... Eto, ispostavilo se kako zna”, istaknuo je Laušić te dodao da su se svi nadali da će on to u nekom trenutku prodati tvrtku, pogotovo nakon Mercatora kad je bilo jasno da on više zapravo nije vlasnik jer je založio obveznice.
“A on rekao, e, neću!”, podsjetio je Laušić.
Sirovica je optimistično primijetio da bi stvari koje su se saznale u posljednjih godinu dana, i o odnosu s dobavljačima koji su, smatra, od takvog odnosa imali koristi, mogle natjerati i druge kompanije da se restrukturiraju, jer je takvo poslovanje neodrživo.
“Ne mora biti loše, mislim da naše gospodarstvo od toga može i profi- tirati”, uvjeren je Sirovica. Kad se razvio razgovor o pokušajima gašenja požara dovođenjem prinudne uprave i usklađivanju interesa svih vjerovnika, J. Kuzmanović se vratila na paniku koja je nastala nakon konferencije ambasadora Azimova, gdje su se novinari prilično razilazili u interpretaciji poruka koje je želio poslati.
“Na toj konferenciji za medije Azimov uopće nije imao namjeru govoriti o Agrokoru, a u i njegova je prevoditeljica krivo prevela rečenicu: nije rekao da neće dati novac, nego da neće, osim ako trebaju zaštititi svoje dosadašnje ulaganje. To je puno drukčija formulacija od one da će uvjetno dati ako se budu ispunjavali dotadašnji uvjeti. Rusi su zapravo poslali poruku da se može spasiti Agrokor, a izvješća temeljem prevoditeljice govorila su suprotno”, razjasnio je Hrstić koji prilično dobro poznaje ruski jezik. Premda jedan dio kolega nije bio previše uvjeren u “izgubljenost u prijevodu”, J. Kuzmanović je poentirala da je nakon “pressice” ipak stiglo onih 100 milijuna eura iz Sberbanke, i prije “Lex Agrokora”. Za Laušića je enigma zašto nije uspio dogovor o kreditu od 300 milijuna eura iz “stand still” aranžmana, kad je u tvrtku već došao konzultant Antonio Alvarez.
“Samo 15 do 20 posto dobavljača i neke manje banke nisu pristale”, zamislio se novinar Slobodne Dalmacije, dok je B. Mišević konstatirao da je tada ministrica gospodarstva Martina Dalić već imala razrađen model “lex Agrokora”.
“Dolazimo do ključnog momenta 10. travnja 2017. Lex Agrokora. Iako sam bio skeptičan prema bilo kakvoj intervenciji države, kako je vrijeme odmicalo, sve sam više uvjeren da je to bilo jedino rješenje koje je moglo funkcionirati. I Plenković je tu na velikom testu, i mislim da ga je uspješno prošao”, smatra Mišević.
Govoreći o razlozima neuspjeha stand stilla, prije donošenja lex Agrokora, M. Šunjerga napominje da dobavljači nisu imali povjerenja u aranžman u kojem se moraju tri mjeseca suzdržati od prisilnih naplata.
“Nijedna kompanija u Hrvatskoj, veća ili manja, nije bila spremna čekati još tri mjeseca. Zato je i propao stand still aranžman. Prvi put kad je VTB komunicirao o stand stillu, inzistirali da iza njega stane država, baš da dobavljači ne naprave ono što su napravili. Dobavljači su tad imali veće povjerenje prema državi i vladi, a i Todorić je potpisao “lex Agrokor”, jer je pretpostavljao da će bolje proći nego u stand stillu”, zaključila je Šunjerga. Poentiranje cijele priče donošenjem “Lex Agrokora”, predstavljeno je, kaže Špadina, Dalićkinom izjavom s figom u džepu, konstatacijom da su pripremili zakon koji nije smišljen za Agrokor.
TODORIĆ NOVAC NIJE POTROŠIO NA STVARI NA KOJE NIJE TREBAO, NEGO JE KOMPANIJE PODIGAO NA TEHNOLOŠKU RAZINU KOJA JE BILA ZAVIDNA I KONKURENTNA DANAS SE VRAĆAMO NA NAŠE MIKRO TRŽIŠTE, NEMAMO VIŠE NIJEDNU KOMPANIJU I SUSTAV KOJI BI MOGAO OMOGUĆITI DA POSTANEMO REGIONALNI IGRAČ