Još uvijek nismo postali društvo s jednakim mogućnostima za sve

Anka Slonjšak, pravobraniteljica za osobe s invaliditetom, govori o preprekama i problemima s kojima se suočavaju osobe s invalididetom, novim područnim uredima te mogućnostima financiranja iz EU

Od početka rada Ureda pa sve do danas uočene su velike razlike u položaju osoba s invaliditetom ovisno o području u kojem žive

Kada govorimo o položaju osoba s invaliditetom u hrvatskom društvu, jedna od najupućenijih osoba zasigurno je Anja Slonjšak. Ona je 2008. odlukom Hrvatskog sabora imenovana prvom hrvatskom pravobraniteljicu za osobe s invaliditetom, a tu funkciju obavlja i danas.

Prošle godine obratilo vam se 31% više građana nego godinu ranije. Znači li ti da su problemi osoba s invaliditetom sve brojniji ili je pravobraniteljstvo prepoznato kao mjesto gdje se oni mogu prijaviti, a na posljetku i riješiti?

Razlozi tome su različiti i ima ih više. Prepoznajemo ih prvenstveno u kontinuiranom povećanju svijesti i znanja naših građana, osoba s invaliditetom i roditelja djece s teškoćama u razvoju, o svojim pravima, kao i današnjim jednostavnim, brzim i razmjerno jeftinijim načinima komunikacije. Također, činjenica je i da od usvajanja UN Konvencije o pravima osoba s invaliditetom 2008., situacija u Hrvatskoj još uvijek nije onakva kakva bi trebala biti, odnosno još uvijek nismo, kada govorimo s pozicije osoba s invaliditetom, društvo s jednakim mogućnostima za sve. Tako nam se tijekom 2017. godine obratilo 1827 naših građana što s 266 postupanja iz prethodnih razdoblja čini ukupno 2093 razmatrana različita zahtjeva samo u 2017. godini.

Na što se odnosio najveći broj pritužbi?

Kao i prethodnih godina najveći broj pritužbi pravobraniteljici za osobe s invaliditetom bio je u području socijalne zaštite, potom slijede područja rada i zapošljavanja, pristupa dobrima i uslugama, mirovinskog osiguranja, zdravstva te odgoja i obrazovanja. Također su to i područja u kojima su bile utvrđene povreda prava zajamčenih zakonom, međunarodnim dokumentima te Ustavom Republike Hrvatske. U većini su se odnosile na uskraćivanje razumne prilagodbe i dugotrajnost postupka. Više od 300 obraćanja građana s invaliditetom pravobraniteljici odnosilo se na područje socijalne skrbi što upućuje na to da su i dalje osobe s invaliditetom predmetom skrbi, a ne nositelji prava. U području rada i zapošljavanja pritužbe su se odnosile na provođenje postupaka zapošljavanja odnosno natječaja/oglasa, uskratu prava prednosti pri zapošlja- vanju pod jednakim uvjetima, potrebu za razumnom prilagodbom odnosno na njezinu uskratu pri zapošljavanju i na radnom mjestu, te na druge oblike diskriminacije po osnovi invaliditeta pri zapošljavanju i na radnom mjestu.

Kako napreduju planovi s otvaranjem tri nova područna ureda?

Prvi područni ured planiramo otvoriti već ovog ljeta u Osijeku, koji bi svojim radom pokrivao područje Istočne Hrvatske, odnosno Slavonije i Baranje. U sljedeće dvije godine planiramo otvaranje područnih ureda u Splitu za područje Splitskodalmatinske, Dubrovačkoneretvanske, Šibenskokninske i Ličkosenjske županije, a onda i područnog ureda na području Istarske ili Primorskogoranske županije. Smatramo kako samo stalnom prisutnošću na terenu i proaktivnim pristupom možemo doprinijeti smanjivanju postojećih velikih razlika i ujednačavanju dostupnosti informacija i usluga na cjelokupnom području Hrvatske.

Kao veliki problem u svom godišnjem izvješću spominjete i sustavno izdvajanje osoba s invaliditetom u institucije. Koliko danas ima takvih osoba i što se može učiniti da što veći broj njih ostvari pravo na neovisno življenje i život u zajednici?

Prema podacima Ministarstva za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku, za 2017., na smještaju izvan obitelji (u udomiteljskim obiteljima, obiteljskim domovima i domovima socijalne skrbi) nalazi se 12.347 odraslih osoba.

Kako bi se osobama s invaliditetom osiguralo njihovo pravo na život u zajednici, što je dužnost Republike Hrvatske, potrebno im je pružiti podršku za život u zajednici, razvojem usluga. Ove usluge moraju se razvijati unutar svih sustava socijalne skrbi, zdravstva, obrazovanja, prometa, a njihova dostupnost treba biti zajamčena svakoj osobi s invaliditetom, sukladno njezinim individualnim potrebama, neovisno o vrsti i težini invaliditeta. Potrebno je napustiti razvoj udomiteljstva kao oblika ‘zbrinjavanja’ odraslih osoba s invaliditetom, na što je ukazao i Odbor za praćenje provedbe Konvencije o pravima osoba s invaliditetom. Međutim, iz podataka je vidljivo kako broj odraslih osoba u udomiteljskim obiteljima postepeno raste. Nadalje, potrebno je transformirati i domove socijalne skrbi za stalni smještaj.

Smatrate li da država izdvaja nedovoljno za usluge u zajednici i koliko je iskorištena mogućnost njihova financiranja iz EU fondova?

Prema našim saznanjima do kraja 2017. godine nismo u dovoljnoj mjeri iskoristili mogućnosti financiranja iz EU fondova, kojima su predviđena sredstva za deinstitucionalizaciju. Sredstva Europskog socijalnog fonda važan su dostupan izvor za pokrivanje troškova prijelaza s institucionalne skrbi na razvoj usluga za život u zajednici.

Kako ocjenjujete stanje u sustavu odgoja i obrazovanja, da li ono ide nabolje i gdje su najveće prepreke?

U sustavu odgoja i obrazovanja još uvijek zaprimamo pritužbe koje ukazuju na nedostupnost predškolskog odgoja za djecu s teškoćama u razvoju i praksu dječjih vrtića da se uključivanje djeteta uvjetuje prethodnim osiguravanjem asistenta. Ukoliko djetetu nije omogućeno uključivanje u redovnu odgojnoobrazovnu ustanovu samo zbog njegovih teškoća u razvoju i zbog neosiguravanja podrške, to prema važećem zakonodavstvu predstavlja diskriminaciju zbog propuštanja razumne prilagodbe. Usmjerenost na podršku asistenta zamjetna je i u osnovnoškolskom obrazovanju što skreće pozornost s potrebe da se jača kapacitet sustava odgoja i obrazovanja za druge oblike profesionalne podrške učenicima s teškoćama u razvoju kao što su ekipiranje škola stručnjacima rehabilitacijskog profila, edukaciju samih nastavnika i stvaranje centara potpore za podršku redovnom sustavu obrazovanja. U sustavu srednjoškolskog obrazovanja učenici s teškoćama suočavaju se s problemima u postupku profesionalnog orijentiranja, a nedostaju primjene mjere podrške u redovnim srednjim školama. Smatramo da odgoj i obrazovanje učenika s teškoćama u razvoju treba biti dio jedinstvenog obrazovnog sustava i pod ingerencijom ministarstva nadležnog za obrazovanje koje bi trebalo zakonski regulirati podršku na koju učenici s teškoćama i studenti s invaliditetom imaju pravo na svim razinama obrazovanja.

PRAVO NA ŽIVOT U ZAJEDNICI JE UNIVERZALNO PRAVO I POJEDINA OSOBA S INVALIDITETOM NE MORA PROLAZITI ‘TEST PODOBNOSTI’ DA BI GA OSTVARILA