Snaga izvoza
‘Tečaj nije čarobni štapić, slabija kuna poskupjela bi modernizaciju’
Za izvoznike kod kojih uvozni inputi čine oko 40% izvoznih prihoda i nisu prekomjerno zaduženi u euru, slabija kuna povećala bi prihode i dobit, kažu Hrvatski izvoznici
Čakovečka tvrtka Šestan Busch poznata je po širom svijeta po svojim vrhunskim vojnim i policijskim kacigama. S obzirom na to da 98 posto proizvodnje izvozi u 37 država, domaće tržište za tu je tvrtku praktički u drugom planu. No, ovakvom izvozniku jedna varijabla predstavlja velik problem, a to je tečaj kune. Kako nam je kazala predstavnica čakovečke tvrtke, Snježana Mikec, tečaj kune je uvelike predstavljao nedostatak prilikom proboja na tržište.
“Naime, izvozimo u euru i dolarima i tečaj je uvijek problem”, kazala je Mikec. Taj problem ne mogu anulirati ni ulaganja u modernizaciju proizvodnje i povećanje produktivnosti, dodala je Mikec. Praktički od uvođe- nja hrvatske valute, domaći izvoznici upozoravaju kako ih postavljena razina tečaja prema euru kojeg brani Hrvatska narodna banka (HNB) priječi u snažnijem proboju na inozemno tržište. Prema podacima HNBa, od uvođenja kune 30. svibnja 1994. do današnjih dana njezin tečaj prema njemačkoj marki, odnosno kasnije euru kretao se najviše šest posto plus/minus u odnosu na prosječni tečaj. Podaci Eurostata govore kako udjel hrvatskog robnog izvoza u BDPu iznosi relativno skromnih 23,8 posto. To je osjetno niže od prosjeka Europske unije (32,7 posto), a pogotovo u usporedbi s najnaprednijim nekadašnjim tranzicijskim gospodarstvima poput Slovačke (86,4 posto) ili Češke (67,2 posto).
Za udrugu Hrvatski izvoznici dileme nema – kuna je prejaka da bi hrvatski izvoz, a u konačnici i cijelo gospodarstvo, mogli ostvariti sve svoje potencijale. Prošle godine ostvaren je izvoz robe i usluga od 25 milijardi eura što uz prosječni tečaj od 7,463 kune za euro odgovara iznosu od 186,8 milijardi kuna, ističu iz te udruge.
“Uz pet posto slabiju kuni i tečaj od 7,8361 razgovarali bismo o 195,9 milijardi kuna, a uz 10 posto slabiju kunu (tečaj 8,2093 kuna za euro) o 205,2 milijarde kuna. Jasno, usporedno bi se povećale i kunske protuvrijednosti uvoza koji je 2017. iznosio 23,9 milijardi eura, odnosno 178,4 milijarde kuna, ali bio nešto veći trgovinski suficit i doprinos rastu BDPa”, pojašnjavaju iz Hrvatskih izvoznika. Dodaju kako bi zato uvoz postao skuplji, pa bi domaći proizvodi postali konkurentniji na domaćem tržištu, a uz povećani obujam domaće proizvodnje, veću iskorištenost kapaciteta, niže jedinične troškove i veću produktivnost ostvarili bi se i dodatni učinci na povećanje konkurentnosti izvoza. Podaci kojima ova udruga barata ukazuju na gotovo katastrofalan utjecaj tečaja na gospodarstvo.
Uteg za investicije?
“Prejaka kuna – od razdoblja kada je uvedena pa do danas – uz istodobno visoke jedinične troškove rada, visoke ukupne troškove poslovanja i kontinuiran proces sužavanja i kontinuiran proces sužavanja domaćeg tržišta svakako je jedan od faktora zašto Hrvatska nije privukla inozemna izrav- na ulaganja u proizvodne sektore te zbog čega je udio izvoza roba u BDPu znatno niži nego u drugim novim članicama EU. Gledano u terminima realnog efektivnog tečaja kune deflacioniranog jediničnim troškovima rada u prerađivačkoj industriji, od 2000. do 2010. godine konkurentnost izvoza smanjenja je više od 60 posto, dok je od 2010. do danas nadoknađen gubitak od oko osam posto (odnosno nešto više do 2015.), pri čemu je rast produktivnosti i konkurentnosti prvenstveno ostvaren kroz nižu zaposlenost i/ili niže plaće. Moglo bi se reći da su tu strukturnu reformu proveli poduzetnici”, ističu iz Hrvatskih izvoznika.
Za izvoznike kod kojih uvozni inputi čine oko 40 posto izvoznih prihoda i nisu prekomjerno zaduženi u stranoj valuti (euru), slabija kuna povećala bi ukupne prihode i dobit, a time i prostor za dodatne investicije, tehnološki napredak, rast produktivnosti i širenje ukupnih kapaciteta proizvodnje, objašnjavaju u udruzi.
“Visoke troškove poslovanja teško je prevaliti na kupce na domaćem tržištu, a znatno teže na svjetskom tržištu s višestruko izraženijom
konkurencijom. Kako za značajan dio proizvodnje i izvoza intenzivnog znanjem i kapitalom nema potražnje na domaćem tržištu (a radi se o aktivnostima s većom dodanom vrijednošću, većim plaćama i većim doprinosom rastu BDPa), potrebno je tečajem i drugim dopuštenim instrumentima djelovati na rast konkurentnosti i poboljšanje kvalitete izvoza. Umjesto toga naš izvoz u velikoj mjeri čine proizvodi i usluge radno intenzivnih aktivnosti (koje isplaćuju niske plaće i podržavaju nizak životni standard), izvoz sirovina te izvoz proizvoda niskog stupnja dorade”, tvrde Hrvatski izvoznici.
Međutim, dio ekonomista smatra da tečaj nije čarobni štapić koji će riješiti dobar dio problema s kojima se izvoznici suočavaju. Štoviše, promjena tečajne politike još bi više pogoršala situaciju. Kada govorimo o hrvatskom robnom izvozu, možemo zaključiti da posljednji trendovi ukazuju da se pozitivni učinci pristupanja Hrvatske u EU polako ispuhuju te da dinamika rasta izvoza slabi, ističe glavni ekonomist Splitske banke Zdeslav Šantić.
“Također, djelomičan razlog tome leži i u činjenici da su se pomalo neutralizirali pozitivni učinci rasta konkurentnosti, kroz rast produktivnosti te interne devalvacije, tijekom kriznih godina”, kaže Šantić. Prema njegovu mišljenju, povijesna su iskustva pokazala kako se tečajna politika može koristiti isključivo kao instrument ‘fine prilagodbe’ konkurentnosti, a ne kao rješenje nagomilanih strukturnih problema.
Dugogodišnja boljka
“Kada govorimo o problemima hrvatskog izvoznog sektora, onda u svakom slučaju moramo spomenuti činjenicu da je glavni problem proces restrukturiranja koji još nije završen. Visoka uloga države u gospodarstvu te brojne barijere razvoju malog i srednjeg poduzetništva, visoka pravna i porezna nesigurnost te u posljednje vrijeme evidentan manjak radne snage ne čine Hrvatsku povoljnim poslovnim okruženjem”, poručuje Šantić.
Višegodišnju slabu konkurentnost domaćeg poslovnog okruženja potvrđuje i struktura priljeva izravnih inozemnih investicija koje su dominantno odlazile u takozvane nontradable sektore, odnosno bile su usmjerene dominantno prema osvajanju domaćeg tržišta u sektorima poput trgovine, financijske industrije, telekomunikacija, poslovanja nekretninama i slično. U drugim tranzicijskim zemljama priljev stranih investicija uglavnom je realiziran u proizvodnoizvozno orijentirane kapacitete, koji su značajno utjecali na integriranost nacionalnih gospodarstava na jedinstvenom EU tržištu, dodaje analitičar Splitske banke.
“Također, domaći prerađivački sektor i dalje se u velikoj mjeri oslanja na radnointenzivne djelatnosti s niskom dodanom vrijednošću. U današnjem visoko globaliziranom svijetu Hrvatska, sa sve očitijim nedostatkom radne snage, teško može konkurirati azijskim gospodarstvima u masovnoj proizvodnji na svjetskom tržištu makar i uz stalnu deprecijaciju nacionalne valute. Stoga je potrebno restrukturiranje domaćeg prerađivačkog sektora prema kapitalnointenzivnijim djelatnostima, što pak podrazumijeva i potrebu za uvozom strojeva i opreme. Upravo bi promjena tečajne politike te slabljenje domaće valute učinilo navedena kapitalna dobra iz uvoza realno skupljima te na taj način destimuliralo nužno restrukturiranje gospodarstva”, smatra Šantić.
Hrvatska mora uvoziti većinu sirovina za proizvodnju, a i u segmentu energenata značajna je uvozna komponenta. Samim tim, promjena tečajne politike ne bi dovela do značajnijeg smanjenja troškova proizvodnje, ocjenjuje Šantić.
“S druge strane, oko dvije trećine ukupnih kredita hrvatskim poduzećima denominirano je u stranoj valuti, pa bi slabljenjem domaće valute i teret urednog servisiranja kredita za većinu poduzeća realno bio povećan. Naravno, promjena tečajne politike u malom visoko euriziranom gospodarstvu s visokim razinama inoduga sa sobom nosi i brojne rizike za ukupnu makroekonomsku stabilnost. U slučaju narušene stabilnosti gospodarstva i/ili financijskog sustava izgledno je značajno povećanje kamatnih stopa, što bi teret otplate dodatno otežalo”, smatra Šantić. Kada govorimo o potencijalnim uštedama od slabljenja kune na troškovima radne snage, onda se ne smije zaboraviti visoka rigidnosti domaćeg tržišta rada, nedostatak radne snage te „otvorene granice“prema tržištima rada drugih članica EU, kaže taj analitičar.
“Promjena tečajne politike vrlo bi vjerojatno dovela do pritisaka na snažni rast plaća (iznad rasta produktivnosti) te dodatno potaknula negativne migracijske trendove umjesto ostvarivanja ušteda, ali i dovela do rizika od pojave inflacijske spirale”, tvrdi Šantić.
Ako je već manevarski prostor kreatora monetarne politike skučen, što je potrebno učiniti kako bi domaće gospodarstvo postalo u većoj mjeri okrenuto izvozu? Zdeslav Šantić kaže kako je prije svega potrebna cjelovita reforma poreznog sustava, koja mora težiti daljnjem smanjenju izravnog poreznog opterećenja, pogotovo u uvjetima manjka radne snage.
„Ipak, porezna reforma bi trebala iznjedriti sustav koji će biti pravedan, efikasan i jednostavan, ali i nepromijenjen duže vremensko razdoblje kako
ZAJEDNIČKA VALUTA MOŽE SMANJITI I JEDNU VRSTU TRANSAKCIJSKIH TROŠKOVA U SMISLU PORASTA RIZIKA OD PROMJENE TEČAJA KOD DUGOROČNIJIH INVESTICIJA Luka Brkić profesor na FPZ-u
bi se smanjila visoka razina neizvjesnosti uslijed (pre)čestih poreznih izmjena. Također, država mora reformirati sustav državnih subvencija te izbjegavati spašavanje tvrtki koje stvaraju gubitke te nemaju dugoročnu perspektivu. Naime, dosadašnja praksa stvara značajne oportunitetne troškove te destimulira restrukturiranje gospodarstva“, smatra Šantić. Nadalje, teško je u kratkom roku promijeniti demografske i migracijske trendove, koje smanjuju kvantitetu radne snage, dodaje Šantić, pa bi se država trebala usmjeriti na povećanje kvalitete radne snage.
Što treba učiniti?
“Samim tim, dosadašnja tromost u provođenju reforme obrazovanja se ne bi smjela više tolerirati. Promjena prema proizvodnji proizvoda i usluga veće dodane vrijednosti, kao i većoj izvoznoj perspektivi, mora biti potaknuta i kroz mjere za snažnije povezivanje znanosti i realnog gospodarstva, stvaranje povoljnog okruženja za istraživanje i razvoj, poput fiskalnih poticaja i zaštite intelektualnih prava te osiguravanje efikasnog sustava financiranja startup tvrtki”, predlaže Šantić.
Hrvatski izvoznici nisu baš uvjereni da njihove probleme može riješiti i ulazak Hrvatske u eurozonu. „Uvođenje eura samo za sebe neće bitno povećati konkurentnost izvoza, posebno ne rob- nog izvoza (veći po- zitivni učinci su izvjesni kod turizma), iako će relativno niži troškovi zaduživanja, nestanak tečajnog rizika i reputacijski faktori poput pripadnosti europodručju svakako imati pozitivne učinke na poboljšanje uvjeta poslovanja izvoznika“, smatraju u udruzi.
Kako se bliži trenutak utvrđivanja središnjeg pariteta tečaja kune u tečajnom mehanizmu ERM II, Hrvatski izvoznici smatraju da – uvažavajući potrebe izvoznika i eurski dug građana, države i poduzeća – središnji tečaj uz koji će kuna sudjelovati u ERM II ne bi trebao biti ispod 7,8 kuna za euro, tim više što je moguće da će tijekom članstva u ERM II kuna biti pod dodatnim tržišnim (pa i špekulativnim) pritiskom aprecijacije. „Uvođenje eura uz prejaku kunu bio bi dodatni udar deindustrijalizaciji te tehnološkom i ekonomskom zaostajanju zemlje, dok turizam i uslužne aktivnosti koje se u Hrvatskoj razvijaju ne mogu polučiti dovoljno visoke i održive stope rasta“, smatraju u udruzi izvoznika.
Zdeslav Šantić dodaje kako je jedan od glavnih ciljeva uspostave jedinstvene europske valute bilo i snažnije povezivanje europskih gospodarstava, odnosno poticanje razmjene dobara i usluga unutar Europe.
“Prihvaćanje eura u Hrvatskoj bi imalo pozitivan utjecaj na izvoznu aktivnost i to prvenstveno kroz uklanjanje tečajnih rizika, ali i troškova konverzije. Obzirom na već opisanu ograničenost djelovanja tečajne politike u Hrvatskoj, značajnije negativne posljedice uvođenja eura na robni izvoz ne treba očekivati. Naravno, za pretpostaviti je da bi euro u Hrvatskoj značio i veću razinu izvoza usluga, prvenstveno kroz rast prihoda od turističke aktivnosti”, smatra Šantić.
Dosadašnja ekonomska istraživanja koja su se bavila pitanjem utjecaja eura na trgovinsku razmjenu zaključila su kako zemlje koje koriste euro bilježe vrlo blag pozitivan utjecaj u trgovini prema trećim zemljama, pa čak i neznatan utjecaj. S druge strane, pozitivan utjecaj na trgovinu unutar eurozone nešto je izraženiji.
Kako pojašnjava Luka Brkić, profesor međunarodnih ekonomskih odnosa na zagrebačkom Fakultetu političkih znanosti, tomu je razlog što zajednička valuta uklanja glavni problem ekonomskih rizika – rizik promjene tečaja. “Uvođenje jedne valute trebalo je dovesti do koncentracije ekonomske proizvodnje u nekoliko zemalja tog jedinstvenog područja, uključujući diversifikaciju proizvodnje na cijelom području. Zajednička valuta može smanjiti i jednu vrstu transakcijskih troškova u smislu porasta rizika od promjene tečaja kod dugoročnijih investicija. Proizvodnja se diversificira na tržištima na kojima se posluje, kupuje i prodaje i tako ekonomije u stvarnosti postaju integriranije. S druge strane, kompanije tako smanjuju promjene kod cijena proizvodnje i profita”, kaže Brkić.
Sve u svemu, izgleda da će javna rasprava o našoj tečajnoj politici dobiti svoj nastavak i kada euro bude u novčanicima hrvatskih građana.
PREJAKA KUNA UZ VISOKE JEDINIČNE TROŠKOVE RADA I POSLOVANJA TE SUŽAVANJE DOMAĆEG TRŽIŠTA JE JEDAN OD FAKTORA ZAŠTO RH NIJE PRIVUKLA INOZEMNA IZRAVNA ULAGANJA U PROIZVODNE SEKTORE, KAŽU HRVATSKI IZVOZNICI