SVJETSKI DAN ZEMLJIŠTA HOĆEMO LI OPET BEZ RAČUNICE UZETI ZEMLJU KVALITETNIM PROIZVOĐAČIMA?

Ministarstvo bi prilikom davanja suglasnosti na Programe raspolaganja, moralo ispraviti pogrešni put kojim su krenule jedinice lokalne samouprave

Ministarstvo poljoprivrede bi prilikom davanja suglasnosti na Programe raspolaganja, moralo ispraviti očito pogrešni put kojim su krenule jedinice lokalne samouprave kako ne bismo doživjeli još slabije poljoprivredne rezultate

Hrvatska poljoprivreda u razdoblju od 2008. do 2017. godine bilježi stalni pad vrijednosti poljoprivredne proizvodnje te sve više zaostaje za ostalim članicama Europske unije. Po svim pokazateljima i indikatorima poljoprivredne proizvodnje, Hrvatska je uglavnom pri dnu ljestvice EUa. Od ulaska u Uniju poljoprivredni output niži je za pet milijardi kuna godišnje, dok se u istom razdoblju izdvaja znatan novac za potpore u poljoprivredi, prosječno oko 3,2 milijarde kuna godišnje.

U 2017. Agencija za plaćanje u poljoprivredi isplatila je za sve vrste potpora više od 4,6 milijardi kuna poljoprivrednim proizvođačima i to nakon prijeboja poreznih dugova.

Najveći grijeh

Jedan od uzroka loših rezultata koje ostvarujemo u poljoprivredi je svakako i neučinkovito raspolaganje poljoprivrednim zemljištem. A moglo bi se reći kako je najveći grijeh svih dosadašnjih poljoprivrednih politika neodgovorno upravljanje ovim resursom.

Jedan od dugoročnih uzroka pada u proizvodnji je i to što nije došlo do poboljšanja u strukturi poljoprivrednog posjeda. Hrvatska je zemlja malih i rascjepkanih poljoprivrednih posjeda kod kojih je otežano poboljšanje ekonomike korištenja zemljišta. Prosječna veličina poljoprivrednog posjeda bila je, i dalje je malena, mada je zadnjih godina ipak došlo da rasta.

Tako smo prije ulaska u EU imali prosječnu veličinu posjeda od 5,6 hektara, a zadnjih godina ona raste na blizu 10 ha (prema podacima EK). No, poljoprivredni posjed je i dalje znatno manji nego što je u drugim zemljama EU gdje je prosjek 16,6 ha, dok razvijene zemlje imaju prosječno posjede i iznad 50 hektara. Hrvatska ne može slijediti nužnost smanjenja troškova po jedinici proizvoda, tako da su domaći proizvodi relativno skuplji u odnosu na svjetske cijene. U uvjetima otvorenog tržišta postali smo uvozno orijentirana zemlja s velikim deficitom. Godišnje uvozimo hranu u vrijednosti od čak tri milijarde eura.

Od osamostaljenja Hrvatske izgubili smo velike poljoprivredne površine. U 1989., prema Popisu poljoprivrede, smo imali 3,2 milijuna hektara, a lani 1,5 milijuna. Kako je uopće moguće da smo u 30 godina izgubili 1,74 milijuna hektara? Prema podacima DZS i u

2017. u odnosu na 2016. izgubili smo gotovo 50.000 hektara. Najveći dio tih površina imamo i danas, ali ih ne koristimo. Prema podacima Eurostata Hrvatska ima 1.571.200 ha korištenog poljoprivrednog zemljišta, 157.450 farmi, a više od 1.828.181 stanovnika živi na ruralnom području. Prema podacima Agencije za zaštitu okoliša Corina Land Cover, u Hrvatskoj je ostalo još

2.767.000 ha mogućeg obradivog poljoprivredno zemljište. To znači da postoji razlika od

1,2 milijuna hektara mogućeg obradivog zemljišta koje se ne koristi. Državnog zemljišta je gotovo 740.000 ha, a slobodno državno zemljište za raspolaganje se procjenjuje na oko

400.000 hektara. Unatoč tome što je Hrvatska od 1991. i prvog Zakon o poljoprivrednom zemljištu do danas donosila takav zakon čak 14 puta, problem stavljanja u funkciju poljoprivrednih površina nije riješen, kao ni onaj koji se odnosi na okrupnjavanje. Zakonskim rješenjima su se mijenjale brojne odredbe, primjerice o tome tko odlučuje o dodjeli poljoprivrednog zemljišta (JLS, Ministarstvo ili Agencija), tko su prioritetne skupine , kao i oblici samoga raspolaganja zemljištem ( dugoročni zakup trajanje od 5, 10, 20, 25 do 50 godina, privremeno korištenje, koncesije, prodaja pod ograničenim uvjetima), ali i pitanje kome pripada novac od zakupa. U zakonskim rješenjima o raspolaganju zemljištem vidljivo je da nema jasne vizije ni strategije, jer se svakom promjenom vlasti mijenjala kompletna koncepcija, ali tako da se stalno dijeli isto poljoprivredno zemljište pod različitim uvjetima, prioritetnim skupinama i ništa se nije konkretno napravilo da se u funkciju stavi novo zemljište. Nema nijednog rješenja aktivne državne politike za uređenje zemljišta koje je obraslo ili zapušteno.

Nevjerojatno je koliko su se često upotrebljavali instituti privremenog korištenja zemljišta uz razne potvrde ili kratkoročne ugovore o zakupu, kao da se ne radi o poljoprivredi gdje onaj tko ima zemlju mora o njoj i brinuti, obrađivati je, ulagati za du-

U 1989. GODINI, PREMA POPISU POLJOPRIVREDE, IMALO SMO IMALI 3,2 MILIJUNA HEKTARA,

A LANI SMO SPALI NA 1,5 MILIJUNA