Čunice uzeti zemlju kvalitetnim zano održivim gospodarstvima?
goročnu korist, a ne ju samo kratkoročno iscrpljivati. Kako se uopće može očekivati da će se proizvođači ozbiljno baviti proizvodnjom bez dugoročnog rješenja poljoprivrednog zemljišta?
Nizozemski primjer
Najuspješnije zemlje EU imaju vrlo dobre primjera aktivne državne politike u okrupnjavanju poljoprivrednih posjeda. Nizozemska tako “krade” zemlju moru i izgrađuje gospodarstva optimalne veličine te ih prodaje na licitacijama najkompetentnijim kupcima uz kriterije posjedovanja znanja i kapitala. A mi se i dalje borimo dok nam je glavna tema kako uzeti zemlju velikima i dati je malima. No, glavno pitanje bi trebalo biti kako što brže stvoriti ekonomsko održivo gospodarstvo bogato zemljom, znanjem i sve više novim tehnologijama i preciznim podacima.
Novi, 15. Zakon o poljoprivrednom zemljištu dobili smo upravo početkom ove godine. On je regulirao da će JLS dodjeljivati površine na svom području prvenstveno u zakup na 25 godine, ali postoje i mogućnost prodaje, zamjene kao i drugi oblici korištenja. JLS su, da bi mogle krenuti s raspisivanjem i javnim pozivima, morale donijeti Programe raspolaganja zemljištem u kojem su bile dužne utvrditi zemljište kojim raspolažu ne temelju podataka iz javnih izvora, od katastra do zemljišnih knjiga.
No, JLS često nemaju stručne kapacitete, a trebale su u kratkom vremenu izraditi nove Programe, skupiti veliki broj podataka, pribaviti razne suglasnosti od županije, ministarstva poljoprivrede, Hrvatskih voda, Hrvatskih šuma te Ministarstva zaštite okoliša. U Programu su bile dužne propisati koja je maksimalna veličina državnog poljoprivrednog zemljišta kojim može raspolagati jedno gospodarstvo na njihovom teritoriju. I sada su se naši poljoprivredni proizvođači našli u čudu jer su JLS vrlo hrabro ograničavali veličinu poljoprivrednog posjeda. Na temelju kojih analiza, vizija, strateških ciljeva su takvu odluku unijeli u Program raspolaganja? Da li su imali znanja i vremena za istinsku analizu? Jesu li razmišljali o tome da jedno poljoprivredno gospodarstvo koje ima u zakupu
100 ha, ima tim hektarima prilagođenu mehanizaciju, broj stoke, potreban broj zaposlenih, mora vraćati i kredite koji su odobreni s obzirom na cjelokupni poljoprivredni potencijal koje je to gospodarstvo do sada koristilo? Ili su možda razmišljali koliko će njihovih susjeda ili birača dobiti poljoprivredno zemljište?
Ima JLSova, i to u Slavoniji koji su propisali, primjerice, državni maksimum na
30 hektara. A odavno su prošla vremena kada se je smatralo da je održivo gospodarstvo ono koje ima najmanje 50 ha.
Postavlja se pitanje zar ćemo opet bez ikakve ekonomske računice uzeti zemlju kvalitetnim proizvođačima s europskim prinosima da bi ju dali ekonomski nedokazano održivim gospodarstvima? I to radi neznanja i nedostatka kvalitetnih analiza i strategija općinskih vijeća i načelnika koji objektivno za takve analize nemaju administrativnih kapaciteta.Na udaru ovakvih rješenja našli su se ne samo velike poljoprivredne tvrtke nego i mnogobrojni OPGovi.
Ništa bez znanja i kapitala
Pa bi nam se moglo desiti da uništimo i ono malo kvalitetnih poljoprivrednih proizvođača koji ostvaruju rezultate na europskoj razini s odličnim, konkurentnim prinosima. Pritom teško da ćemo stvoriti nove uspješne poljoprivrednike, jer za uspješnu poljoprivredu je potrebno puno znanja i kapitala, a upravo tim resursima naša poljoprivreda ne obiluje.
Ugovorom o pristupanju Hrvatske EU, dobili smo sedmogodišnje
Jedinice lokalne samouprave dodjeljuju u zakup hektare na svom području
prijelazno razdoblje do 2020. godine u kojem stranci ne mogu kupovati poljoprivredno zemljište.
Komisija je prijelazno razdoblje Hrvatskoj omogućila jer je zaključila kako su poljoprivredna gospodarstva većinom mala i nisu pogodna za suvremenu proizvodnju, što znači da su niske učinkovitosti i produktivnosti. Niti jednu obvezu koju smo si kao država sami zadali u prijelaznom razdoblju nismo posve izvršili.
Nužno je za sve naše poljoprivredne proizvođače da ih osnažimo, a ne oslabljujemo. Ministarstvo poljoprivrede bi prilikom davanja suglasnosti na Programe raspolaganja, moralo ispraviti očito pogrešni put kojim su krenule jedinice lokalne samouprave kako ne bismo doživjeli još slabije poljoprivredne rezultate.
Ministar je dosad pokazao da razumije probleme koje poljoprivreda ima te, jer o tome često govori, tako da je za očekivati razuman odgovor na ovaj veliki izazov koji su mu priredili “lokalni igrači”. ❖