Danas bez pisanja ne mogu zamisliti svoj život
Jan Bolić Iako može pisati samo jednim prstom i to na mobitelu, mladi Riječanin napisao je zbriku poezije i proznih tekstova te kriminalistički roman
Mladi 24-godišnji autor trenutno radi na nastavku svog prvog romana, a najviše ga motiviraju susreti s čitateljima, posebno oni na promocijama knjiga
Riječanin Jan Bolić od rođenja boluje od spinalne mišiće atrofije, a iako nepokretan, piše od svoje petnaeste godine te je do sada objavio tri knjige. Unatoč uznapredovaloj bolesti koja znatno utječe na vitalnost njegovih mišića, ponosno ističe, pisanje mu ne mogu oduzeti. Stvari koje ga ljute htio je staviti na papir te je upravo iz tog razloga prvi puta počeo zapisivati, objašnjava Bolić, koji osim kao pisac djeluje i kao aktivist za ljudska prava. Iako je oduvijek osjećao da je pisanje upravo ono što želi, tražio je dodatni poticaj koji je i dobio u srednjoj školi.
“Dugo sam se sramio to pokazivati drugima, dok jedan dan nisam skupio hrabrosti i priložio dvije pjesme za školske novine. Na kraju su ih objavili i komentari prijatelja i profesora su bili jako dobri”, rekao je Jan Bolić rekavši kako je upravo to bilo ono što mu je trebalo kako bi se ohrabrio da krene tražiti izdavača. Izdavača je, kaže, tražio godinu dana, a prihvaćanje njegovog prvog rukopisa otvorilo mu je vrata književnosti. “Nakon što mi je objavljena prva zbirka pjesama, tada sam zaista shvatio da je pisanje ono što želim raditi i što me ispunjuje. Danas, bez pisanja ne bih mo- gao zamisliti život”, dodao je Bolić. Prvi koraci su bili najteži, a naći izdavača za mladog pisca čini se kao lutrija, govori Bolić.
Teško do prilike
“Većina izdavača ne odgovori na vaš upit ili djelo koje ste poslali. Jedanaest izdavača me, kada sam slao upite za prvu knjigu, odbilo ili mi uopće nisu dali odgovor. No, to me nije obeshrabrilo, već samo motiviralo. Vjerovao sam u svoj rad te je na kraju jedan izdavač i prihvatio moj rukopis. Žao mi je što većina izdavača ne daje prilike mladim autorima i ne objavljuje njihove knjige”, prisjetio se svojih početaka, rekavši kako je uočio da je kod traženje izdavača, općenito mladih autora, problematično zato što je sa strane izdavača isplativost uvijek najbitnija, a oni ulaganje u mladog autora ne vide kao isplativo.
Ono što Bolića sigurno razlikuje od drugih mladih pisaca jest činjenica da on piše samo jednim prstom, a svi njegovi rukopisi nastaju na njegovom pametnom telefonu. “Tipkam na pametnom telefonu jer ima zaslon osjetljiv na dodir i nije potrebno jako pritisnuti. Na tipkovnici od prijenosnog računala, iako za to nije potrebno puno snage, ne mogu pritiskati slova. Onda tekst koji napišem na pametnom telefonu prepravljam na prijenosnom računalu kojim upravljam također pomoću pametnog telefona”, objasnio je Bolić.
Sa svojih 24 godine, unatoč uznapredovaloj bolesti, Bolić iza sebe ima zbirku poezije, zbirku proznih tekstova i kriminalistički roman na koji je i najponosniji. Iako osoba s invaliditetom, to ga do sada nije sprječavalo da se predstavi publici. “Održao sam veliki broj promocija, a s romanom sam ih imao najviše. Drago mi je zbog toga, a primjećujem da me ljudi sve više žele i upoznati. Upravo najveća inspiracija i poticaj za dalje mi je kada promocijom nekog usrećim ili razveselim. Koliko god ja čitatelje svojom pojavom nadahnjujem i motiviram, isto toliko i oni mene”, istaknuo je ovaj mladi autor za kojeg su susreti s čitateljima ono najvažnije što doživljava svaki autor ili spisatelj.
“Kada sam imao svoju prvu promociju ikada, znači, prvi put uopće, tada sam bio dosta uzbuđen. Lijepo sam se pripremio, odjenuo, napravio frizuru i uputio se na promociju koja se održavala u jednoj manjoj knjižari u centru grada, a kada sam konačno stigao pred ulaz u knjižaru, taman prije ulaska, ali stvarno korak do prolaza kroz vrata, golub mi je pogodio glavu. U knjižari rekli da je to za sreću”, prisjetio se Bolić koji osim sreće, ustrajnost u onome što radimo vidi kao nepobitnu odrednicu uspjeha. Najuspješnija knjiga do sada je njegov novi roman “Težina stvarnosti” te je cijela naklada od 500 tiskanih primjeraka i rasprodana. Shodno tome da je potražnja i dalje aktualna u travnju izlazi i novo izdanje. “Nisam to očekivao, no s obzirom na to da sam puno radio na njemu, iskreno sam sretan i veselim se novom izdanju,” rekao je Bolić.
Borba se nastavlja
Ako vam lice Jana Bolića izgleda poznato, to je zbog njegovog aktivizma. Naime, Bolića je javnost kao aktivista upoznala onda kada je apelirao na Vladu i Ministarstvo zdravlja, a sve s ciljem registracije lijeka koji olakšava život svima s njegovom dijagnozom. “Da je postojao lijek kad sam bio dijete možda bih danas mogao sam upravljati invalidskim kolicima ili primjerice tipkati na prijenosnom računalu. Bolest, nažalost, napreduje i prije sam mogao puno više. Nikada nisam hodao, ali kao dijete sam mogao stajati uz pomoć, a za primjer prije nekoliko godina mogao sam pomaknuti sve prste na rukama pomaknuti. Sada jedva dva. Kada bih sada dobio lijek, vjerojatno bi mi se bolest usporila, a kada bih zadržao snagu koju imam sada, to bi za mene bilo čudo”, govori Jan Bolić.
Borba se nastavlja, a spisateljske težnje ovog 24godišnjeg mladića su i dalje postojane. “Pišem novi roman. Za sada sam fokusiran na završavanje romana kojeg pišem. Nastavak o detektivu Johnu Monroeu. U međuvremenu promoviram roman i proživljavam lijepe trenutke sa svojim čitateljima”, zaključio je Bolić. ❖
DUGO SAM SE SRAMIO TO POKAZIVATI DRUGIMA, DOK JEDAN DAN NISAM SKUPIO HRABROSTI I PRILOŽIO DVIJE PJESME ZA ŠKOLSKE NOVINE.
NA KRAJU SU IH OBJAVILI I KOMENTARI PRIJATELJA I PROFESORA SU BILI JAKO DOBRI