Domaći pršutari bolje bi poslovali kad bi sirovinu mogli nabavljati u Hrvatskoj
Iz Dalmacije u svijet Tvrtka Pršut Voštane radi 20 godina, a upravo kreće u jače osvajanje inozemnih tržišta
Kod nas nema dovoljo sirovine pa ju moramo preko kooperanata povlačiti iz drugih zemalja
Tvrtka Pršut Voštane, koja se bavi se proizvodnjom, prodajom i distribucijom suhomesnatih proizvoda od 1997., jedan je od domaćih proizvođača koji itekako razumiju problematiku aktualnih cjenovnih šokova na globalnom tržištu svinjskog mesa. Kako su tu sirovinu za svoje pršute prisiljeni nalaziti na vanjskim tržištima, u Voštanima upozoravaju kako bi se domaće snage morale “trgnuti”.
“Do sirovine dolazimo preko kooperanata, nažalost kako u Hrvatskoj nema dovoljno mesa za potrebe pršutara, morali su se okrenuti i inozemnim kooperantima”, objašnjava Ana Babić, voditeljica izvoza i marketinga tvrtke Pršut Voštane napominjući kako treba razdvojiti granu svinjogojstva i granu pršutarske industrije.
Dvadeset godina tradicije
“Nama pršutarima nisu potrebne cijele svinje, nego but s kosti. Čak i ako uključimo druge suhomesnate proizvode iz naše proizvodnje još ne govorimo o iskoristivosti cijele svinje. A kao što je poznato, u Hrvatskoj nema dovoljno sirovine za potrebe pršutarske industrije pa smo primorani povlačiti sirovinu iz okolnih zemalja. U specifikaciji dalmatinskog pršuta stoji da od vremena klanja do prvog soljenja mora proć najviše 96 sati i to nas dodatno ograničava. Naravno da bi nam bilo jednostavnije da nabavljamo sirovinu u Hrvatskoj, ali mislim da se ovo pitanje često neopravdano nameće pršutarima, te da bi ga trebalo uputiti relevantnim subjektima koji bi mogli pronaći rješenje za taj problem”, napominje Babić. Voštane su u vlasništvu njezine obitelji, a kad su počeli s radom godišnji kapacitet bio im je oko 50 tona pršuta.
“Sada smo na tržištu više od 20 godina, zapošljavamo cca 35 ljudi i kapaciteti su nam oko 80.000 komada godišnje. Naš glavni brend je dalmatinski pršut, a uz to proizvodimo i dalmatinsku pancetu, buđolu i pečenicu. Ipak, pršut nam čini glavninu proizvodnje, a u pitanju je naš premium proizvod”, kaže
U sezoni 2012/2013 uložili su tri milijuna eura u novi pogon i sada u njih dva, jedan na Voštanama na 970 metara nadmorske visine gdje se odvija sušenje proizvoda, te industrijskoj zoni Čaporice u kojem se konfekcioniranju, režu i pakiraju proizvodi. Kako tvrdi Babić, u pitanju je lokacija koja olakšava daljnju distribuciju jer je nadomak autoceste. Danas razmišljaju i o EU fondovima, no još moraju odlučiti o detaljima projekta kojim misle aplicirati.
Srbija i Njemačka u fokusu
“Deset posto naše proizvodnje otpada na izvoz, Slovenija, Makedonija, Švedska i Austrija Njemačka, a pregovaramo s trgovačkim lancima iz Srbije. Plan nam je ojačati izvoz jer se u Hrvatskoj već nalazimo u gotovo svim trgovačkim lancima i napravili smo maksimum, a u izvozu vidimo novu priliku za rast”, ističe Babić. Napominje kako im je novo tržište u fokusu upravo Srbija jer je u pitanju tržište koje zna što je dalmatinski pršut i tržište koje definitivno ima potencijala.
“Ciljamo i na povećanje izvoza u Njemačku, to je vrlo veliko tržište na kojem želimo postati stalni artikl u trgovačkim lancima. Teško da ćemo se s nižom kategorijom pršuta moći boriti na europskom tržištu protiv Talijana ili Španjolaca koji izvoze milijunske količine i samim time zauzimaju ogroman dio tržišta i diktiraju cijene. Mi moramo biti drugačiji ako želim naći put do kupaca, moramo biti autohtoni. Tu vidimo najviše prostora za naš rast”, kaže Babić. Kako tvrdi, zemljopisna oznaka zaštite im je u tome puno pomogla jer ona jamči kvaliteta i tržište to cijeni.
“Krajnji kupac u EU posebno obraća pažnju upravo na tu oznaku i ono što ona jamči, puno više nego naši domaći ljud”, ističe. Zemljopisnu zaštitu oznake izvornosti osim dalmatinskog, imaju i istarski, krčki i drniški pršut koji je ujedno i prvi zaštićeni pršut iz Dalmacije. Bura je presudna u sušenju sva četiri hrvatska pršuta, a dalmatinski je postao brend tražen i izvan naših granica i od ukupne proizvodnje pršuta on čini čak 90 posto.
“Dalmatinski pršut je dimljen, dok istarski i krčki nisu te se kod njih uz sol koristi i začinsko bilje. U proizvodnji dalmatinskog pršuta nema nikakvih aditiva ni konzervansa, a sam proces traje najmanje godinu dana”, objašnjava Babić, uz napomenu da tradicija proizvodnje dalmatinskog pršuta svoje korijene vuče još iz rimskih vremena. ❖
UPRAVO SMO U PREGOVORIMA S TRGOVAČKIM LANCIMA IZ SRBIJE
Ana Babić Pršut Voštane