I AKO KUPIMO SKUPE BORBENE ZRAKOPLOVE, PITANJE JE KOLIKO ĆE ONI BITI OPERATIVNI

Kompromis Možda bi novi laki lovac T-X, europsko-američki projekt Saaba i Boeinga, čija cijena neće prelaziti 30-ak mil. dolara, bio dobro rješenje za manje i siromašnije zemlje EU među kojima je i Hrvatska. Posebno zato što se njegovom narudžbom ne bismo

Nakon što je nabava suvremenih, ili barem suvremenijih borbenih zrakoplova za Hrvatsko ratno zrakoplovstvo krajem prošle godine neslavno propala, nedavno je Vlada krenula u novi postupak nabavke s kojim će možda imati više “sreće”. Prema dostupnim informacijama, Hrvatska će krenuti u nabavu novog višenamjenskog borbenog aviona (VBA) od samog početka. Prošli postupak nabave je od odluke Vlade pa do očekivanog potpisivanja ugovora s odabranim Izraelcima trajao dvije godine.

U prošlom natječaju je švedski, a samim tim i EU, JAS 39 Gripen bio ocjenjivan kao bolji “ekonomski deal”, dok je američkoizraelski F16 Barak

slovio za “bolji politički deal i superiorniji ratni stroj”. Cijenama se, u oba slučaja, licitiralo prigodno, po potrebi onoga tko ih iznosi jer je jasno da cijenu zrakoplova ne čini samo trup stroja već i kompleksni sustavi elektronike, naoružanja, obuke, a u konačnici i čitave logistike.

Tako se u Hrvatskoj javno nagađalo da će nas kompletna obnovljena eskadrila od 12 funkcionalnih zrakoplova F16 Barak s obukom, elektronikom, naoružanjem i logistikom stajati ukupno 500 milijuna dolara. S druge strane, službeni podaci o prošlotjednoj bugarskoj kupovini F16 Block 70 govore da je za osam aparata, stručnjaci kažu s osrednjim paketom elektronske opreme i vrlo skromnim paketom naoružanja, Lockheed Martinu plaćeno 1,2 milijarde dolara, odnosno 150 milijuna dolara po avionu.

Nadzor prepustili NATO-u

Ovdje dolazimo do pitanja koje se već godinama provlači, ne samo u Hrvatskoj, nego i u sličnim zemljama, prije svega u središnjoj i istočnoj Europi – o mogućnosti malih i relativno siromašnih zemalja da posjeduju vlastito nadzvučno borbeno zrakoplovstvo.

Neke od njih su već u početku samostalnosti nadzor svog neba prepustile na brigu NATO savezu. Sve druge, uključujući i Hrvatsku, odlučile su da će i dalje imati borbene mlažnjake. Tu se pojavio problem cijene i tehničkih mogućnosti. Prije 30ak godina zrakoplovi su bili jednostavniji i jeftiniji, te su zemlje poput Mađarske, Čehoslovačke, Rumunjske i bivše Jugoslavije imale stotine borbenih mlažnjaka.

U međuvremenu su se promijenile geopolitičke okolnosti, ali možda još i više tehnologija te su danas vojni zrakoplovi više kompleksni elektronski sustavi cjelokupnog obrambenog djelovanja neke zemlje nego samo ratna oruđa. Možda je najbolji primjer za to sveprisutni F16 kojeg u naoružanju ima 30 zemalja svijeta.

To je zrakoplov koji je primarno zamišljen kao “lakši” i jeftiniji lovac u odnosu na superiorniji i skuplji F15 i kojeg su SAD namijenile svojim saveznicima, nešto slično kao što je radio SSSR radio sa svojim MIGom. U međuvremenu je razvojem tehnologije i F16 postao “teškaš” nakrcan tehnologijom, ali i skuplji, koji se možda samo još u detaljima razlikuje od F15 ili čak i F35.

Previsoki troškovi

Tu dolazimo do problema da su takvi visokote-hnološki zrakoplovi, s čitavom mrežom sofisticirane i skupe infrastrukture koja je nužna da bi njihova primjena u punoj funkciji uopće imala smisla, primjereniji za velike i bogate zemlje koje imaju, više ili manje, realne neprijatelje i prijetnje te gotovo neograničene vojne proračune, nego za relativno siromašne zemlje istoka Europe. Činjenica da je Bugarska naručila 8 zrakoplova, Slovačka 14, dok je Rumunjska kupila 12 rabljenih, a Češka i Mađarska već od prije imaju po 12 Gripena, dovoljno govori o kakvim skupim i kompleksnim sustavima je ovdje riječ. Svatko tko misli da sa 812 zrakoplova ima smisla graditi neki ozbiljniji sustav obrane, uključujući vrlo skupu obuku, logistiku, radarski i satelitski nadzor itd. u zabludi je. Poseban slučaj je Poljska koja je među uspješnijim, a i bogatijim zemljama Nove Europe i koju uglavnom opravdani strah od susjeda tjera da ulaže u obranu “više nego sve ostale zemlje Nove Europe zajedno”. Poljaci su prije 10ak godina kupili 48 najnovijih aparata F16.

No, susreli su se s problemom niskih plaća da zbog nedostatka kvalitetnog tehničkog kadra, ne nužno samo pilota, a nakon toga i nedostatka novca za održavanje i obnovu resursa, imaju zabrinjavajuće malu operativnost tih aviona. Tako su F16 tek lani preuzeli nadzor neba nad Poljskom, što je početni stadij operativnosti nekog vojnog zrakoplova, a ovih dana se pojavila vijest da je od 48 poljskih F16 operativno samo njih 10. Razlog je nedostatak novca i stručnjaka te činjenica da im je jeftinije letjeti s MIG-ovima koji su još funkcionalni. Preneseno na Hrvatsku, čak da naša zemlja pod pritiskom SAD-a i kupi eskadrilu F16 Block 70 i za nju plati 1,22,5 milijardi dolara, postavlja se pitanje koliko bi ona bila operativna. Riječ je o materijalnom standardu društva, troškovima i plaćama, jer je teško zamisliti da bi vojni pilot mogao predano i dugoročno voziti zrakoplov vrijedan više od 150 milijuna dolara, a da njegova plaća bude 15002000 dolara.

OD 48 POLJSKIH F-16 OPERATIVNO JE SAMO NJIH 10, A RAZLOG JE NEDOSTATAK NOVCA I STRUČNJAKA

Potražnja za pilotima

Po pitanju tehničkog zemaljskog osoblja ova je problematika još poraznija jer će teško netko od njih prijeći iznos plaće od tisuću dolara. Istodobno, što te pilote prijeći da se zahvale domovini na službi i svoje znanje prodaju civilnom zrakoplovstvu, ili pak nekoj od 30ak zemalja koja koristi te zrakoplove, posebno onima na Bliskom istoku i u jugoistočnoj Aziji? Ako je Katar mogao uzeti gotovo pola pilota naše akrobacijske eskadrile Krila oluje, zar nije puno veća opasnost da bi takva potražnja bila puno poraznija za nas po pitanju elitnih borbenih pilota? Vjerujem da su o svim ovim izazovima obaviješteni i u dijelu američke administracije – onaj drugi dio želi jedino svima kojima može što skuplje prodati svoje najskuplje vojne zrakoplove.

Zbog toga se ozbiljno krenulo u razvoj novog lakog lovca jednostavnijeg i jeftinijeg za održavanje, koji nosi oznaku T-X i koji bi trebao objediniti karakteristike postojećeg trenažnog zrakoplova T38 Talon, ali i standardnog lakog borbenog lovca za air policing te borbeno djelovanje po zemaljskim ciljevima. Cijena TXa ne bi trebala prelaziti 30ak milijuna dolara (SAD su ih naručile 350 za 10 milijardi), a Hrvatskoj, kao i svim gore navedenim članicama EU, to bi moglo biti dodatno zanimljivo jer je riječ o europskoameričkom projektu Saaba i Boeinga. TX bi trebao biti sveobuhvatan i dostupan svim američkim saveznicima. Hrvatska i ostale “male” članice EUa tako se ne bi zamjerile niti Washingtonu, a niti Bruxellesu. ❖

SA 8-12 ZRAKOPLOVA NE MOŽE SE GRADITI OZBILJNIJI SUSTAV OBRANE, UKLJUČUJUĆI SKUPU OBUKU, LOGISTIKU, RADARSKI I SATELITSKI NADZOR